Očni kontakt za najstrpljivije

Prijatelji su mi prije nekog vremena predstavili dio ranije Gang Gang Dance glazbene ostavštine (konkretno album “God’s Money”, iz 2005.), iz čega se iščitava razigran kolektiv ali koji više pokazuje koliko robuje svojem istančanom perfekcionizmu, trudeći se svim silama vlastitu muziku učiniti najneobičnijom na svijetu.

Iako je takav promišljeni čin opravdan, na kraju sav trud da se bude što nepredvidljiviji postaje najgori neprijatelj Gang Gang Dancea. “Eye Contact” započinje na zanimljiv način (tema “Glass Jar” s govornim uvodom, ako sam dobro shvatio iz internetskih izvora – njihovog preminulog člana), no silina njihove demonstrativne eksperimentalne moći toliko se razbacuje u beskraj svega i svačega, da paralelno – uz izvjesno zanimanje, već u startu možemo osjetiti i lagani zamor ponuđenim.Dobrim dijelom tome doprinose vokali Lizzi Bougatsos. S jedne strane neobični, s druge nažalost iritantni u svojem jednodimenzionalnom improviziranju/koketiranju s odabranim etno-motivom. I dok jedni prizivaju pjevačku sličnost s Karin Dreijer (a u izvjesnom pogledu stječemo i dojam kako je Yoko Ono konačno naučila “lijepo” pjevati), Lizzina boja glasa je, sudeći po ovdje zastupljenoj cjelini, u svojim tragovima bliskija besmrtnoj Sheili Chandri – čak me i sama zvukovna koncepcija Gang Gang Dancea (ugodno) više podsjeća upravo na Chandrin nekadašnji bend Monsoon, kao njegova modernija reinkarnacija s dozom nastrojenosti progresivnom rocku, nego što im kritika nastoji udovoljiti laskavim (iako bizarnim) epitetom ‘mutanta’ na razmeđi dub-funk razbijačine kultnih The Pop Group i famoznog r’n’b upeglavanja jednog Timbalanda.Međutim, već do četvrte teme (“Chinese High“) idejna razbacanost upakirana u sugeriranu ‘timbalandovštinu’ lagano kreće ići na živce. Izvjestan ritmički odmak čini “Mind Killa” (uz njoj srodan, odličan odjavni komad “Thru And Thru“), klupski prilagođenija (možda je iz tog razloga i bilo za očekivati da baš ta tema dopadne šaka legendarnog Lee Scratch Perrya u svrhu dodatnog remiksiranja) i prema nagađanju mnogih, najbliskija zvučnom imidžu The Knife/Fever Ray.

Dodatno tome, Gang Gang Dance nekako postaju svjesniji svojeg šaranja kako se nastavlja razvijati album, ne želeći se zadržavati na prvotno uspostavljenoj ritmičkoj jednoličnosti kojom otvaraju album – pobrinuvši se da instrumentalno obojeni ulomci neizgovorljivih naziva, uz “Romance Layers” ili “Sacer” (ova tema ima vrlo interesantan vinireillyjevski lajtmotiv) unesu potrebnu dinamiku.

Moj osobni problem s Gang Gang Dance (čak i njihovo ime zazvuči pretjerano) možda je upravo to što su, unatoč dugogodišnjem stažu i eksperimentalnoj razigranosti, barem u ovom trenutku ukazali kako su više hype, idealan za nečija slušateljska isfuravanja na neobičan zvuk.

Stilski jednako nedefiniranih i zanimljivih albuma bilo je već podosta u proteklih 15-ak godina (za primjere uzmimo samo jedne Magnetophone, Spiritualized, M83, The Earlies ili Echoboya, a da ne govorimo o Arcade Fire, Animal Collective, Yeasayer, These New Puritans, The Knife ili Caribou kao istaknutijim miljenicima današnje publike), da bi se iznova zaklinjali kako je upravo Gang Gang Dance ultimativna točka na “i” alternativnog podneblja. Naprosto, ima toga (i bit će toga) još. Uživo bi ih svakako trebalo čuti i doživjeti jer je iz ponuđenog sasvim jasno koliko je “Eye Contact” nešto nepravedno zarobljeno u okviru medija, a toliko želi (i može) dati u daleko većem prostoru od pukog studijski upeglanog jamminga.

Na vama je da ga strpljivo preslušavate. Ovo nije album koji sjeda na prvu, niti ga je lako slušati u cjelini. Gang Gang Dance inzistiraju na cjepkanju te cjeline, ostavljajući slušatelju slobodan izbor odakle (ne) krenuti s njegovim istraživanjem, ali koje će s vremenom nagraditi najupornije.