Očekujem Boga, dobijem vraga

Kakav je to bend bio! Tri albuma i jedan uvodni EP obilježili su devedesete, a stvarčuge “God”, “C.U.S.T.”, “Neighbor” ili “Sandwich” svakoga bi podsjetile – “oh da, Ugly Kid Joe!“

I onda kreće lagani razlaz, sudjelovanje po projektima Medication,
Another Animal, Godsmack, Life of Agony i ostali muzički poslići (Dave
Fortman producirao je hrpetinu albuma). I sitnih 16 godina kasnije –
ponovno okupljanje.

Velika je šteta što tolika pauza oduzme glad i potrebnu kemiju među standardnim članovima, a još veća je šteta što smo od njihovog novog materijala očekivali nenadjebivo čudo. A novi materijal je samo još jedno ispipavanje teritorija – skraćeno izdanje, tzv. EP i ukupno 22 minute kroz šest pjesama.Ono što je ostalo poznato i standardno – naziv EP-a opet je parodija legendarnih albuma. “Highway to Hell” u kombinaciji sa “Stairway to Heaven” daje finalnu sprdačinu “Stairway To Hell“. Standardne su bedaste komične riječi i prikladna muzička podloga, a sam ishod svega također možemo nazvati ‘standardnim’. Ali, ne standardno dobrim za Ugly Kid Joe, već prosječno običnim za cjelokupno stanje muzike. Šteta…

Za početak frajerski rock iz ’90-ih., droga i cuga na “Devils Paradise“, pa “You Make Me Sick” kao jadni pokušaj nastavka na “Everything About You”. Onda malo uozbiljavanje na dinamičnoj “No One Survives” (valjda sam očekivao nastavak na ultimativnu “Would You Like To Be There”) koja ipak ima klišeizirane riječi “Life is a suicide that everyone tries to justify“, pa jedna pamtljiva u totalnom Ugly Kid Joe stilu – “I’m Alright“. Onda još malo podsjećanja na Whitfieldove zanemarive trenutke s “Love Ain’t True” i za kraj – finiširanje iz pakla. Nažalost, ne nekog žestokog metal pakla, već iz pakla za sve fanove koji su mislili da će “Another Beer” biti iskupljenje.

Umjesto toga – akustični pjesmuljak u rangu “Busy Bee” kojem su prilijepili južnjački country prizvuk i prikladne alkoholičarske riječi koje su usporedive s “Konobarom” Hladnog piva. Ako se sjetimo da su Ugly Kid Joe uvijek bili zajebantski bend koji je ipak znao pokazati moć i snagu, onda ovo nije zabrinjavajuće. I onda uvijek slijedi onaj neki ‘ali’…

Bi li cijeli album ponudio još tri-četiri dobre pjesme i popravio dojam? Ili bismo dobili samo još pokoji filler? Nisam siguran što točno misliti, iako se nekako nadam da ovo (nevezano za (ne)uspjeh) neće biti zadnje što čekamo od njih.

Prvo im je to izdanje nakon 1996. i prvi EP nakon 1991., a tijekom tog vremena Ugly Kid Joea sjeća se samo određena generacija kojoj je “Menace To Sobriety” bio Biblija. A oni od njih ne mogu tražiti ništa osim – ‘jebeno’!

‘Ono… okej je…’ s Ugly Kid Joe jednostavno ne prolazi!