Očekivani podbačaj iznenadnih zvijezda

Sasvim je jasno da je ponekad dovoljan samo jedan hit i da postaneš svjetska atrakcija. To se dogodilo Of Monsters and Men s hitčinom “Little Talks”.

Danas, nekoliko godina kasnije, konačno smo dočekali nastavak na prvijenac “My Head Is an Animal“. Odmah u startu možemo reći da na albumu nema hita poput “Little Talks” te da je album vrlo ujednačen većinom laganijim stvarima. Sve djeluje zaigrano, ali i premalo interesantno, rekao bih previše je to sve dječje.Upravo takav dojam su ostavili i na nedavnom nastupu u Zagrebu gdje je sve djelovalo prenaporno nakon nekoliko odslušanih stvari, a bilo je jasno da svi čekaju ‘onu stvar’. Naravno, bilo je tu fanova koji su uživali cijelo vrijeme, ali većini je taj nastup bio tek usputna stanica do Placeba.“Beneath the Skin” je folk pop rock album s jakim sjevernjačkih štihom u kojem jasno do znanja daju da dolaze s Islanda. Tu se zvukovno mogu djelomično usporediti sa Sigur Rosom, ponajprije u jednoj vilenjačkoj noti pjesama, ali Of Monsters and Men se ipak obraća sasvim drugačijoj publici od svojih sunarodnjaka.

Uvodna “Crystals” je nešto najbolje što su ponudili na novom albumu. Pjesma ima jak i vrlo izražen bubanj (što je odlika i cijelog albuma) na kojeg se potom lijepi zarazna melodija i refren u kojem ponovno ima mnogo dijelova ‘ooooo’ i slično tome. Kad kažem da je ovo ‘najbolje što su ponudili’, tad je jasno da album i nije nešto.

Sljedeća “Human” ima tek nešto promijenjenu atmosferu u pjesmi u odnosu na “Crystals” i od tud počinju sve veći i veći problemi albuma jer naredne pjesme su previše slične jedna drugoj. Muški i ženski vokali se izmijenjuju iz pjesme u pjesmu i to je jedina bitna razlika, dok svaka pjesma ima jednu ispraznu himničnost koja bi se dignula pokojim jačim refrenom, nešto što su na prvijencu mnogo efektnije zakucavali.

Kad se dogodi da već nakon nekoliko pjesama jedva čekaš kraj albuma, potpuno je jasno da ovdje nešto ne štima. Ponajprije, ta islandska melankolija i repetitativnost u nedogled odnosi sav šarm koji je bend imao na prošlom albumu, a ništa novog i drugačijeg nisu pružili na “Beneath the Skin”.

Pojedine pjesme samostalno bi mogle profukcionirati kao singlovi, ipak su to karakteristično složene pjesme, ali ovako u formatu albuma to vrlo teško, odnosno nikako ne funkcionira jer sve brzo odlazi u dosadu.

Znam da je teško očekivati neku novu “Little Talks”, ali prvijenac bi i bez “Little Talks” (čitaj: jakog i prepoznatljivog hita) mnogo bolje funkcionirao nego što funkcionira “Beneath the Skin”.