Očaj, tuga i jad iz Brooklyna

Projekt koji je nastao još 2003. godine kao želja dvojca iz Type O Negative, Kennya Hickeya i Johnnya Kellya da se malo ‘oslobode okova’ i stvaraju drukčiju glazbu, očito će evoluirati u ‘pravi’ bend.

Naravno, nije da to i nije bio, s obzirom da je postava puna, s Mattom
Brownom na gitarama i Hankom Hellom na basu i back vokalima.

Ipak, nakon iznenadne smrti Petera Steela, sve je izglednije da će Seventh Void, koji je ime dobio zahvaljujući Danteovom ”Paklu”, zaoštriti konkurenciju među stoner-doom izvođačima i biti prioritet Kennyu i Johnnyu, jer je teško povjerovati da bi se bilo tko usudio nastaviti dalje s Type O Negative bez Petera.

A i zbog toga što je “Heaven Is Gone“, u Americi inače objavljen 2009., dok je ovo europsko reizdanje, jedna sasvim solidna podloga za nastavak glazbene karijere. Ima tu svačega pomalo, modernog doom metala vjerojatno najviše, no teško se oteti dojmu da se s vremena na vrijeme odluta u pravcu stoner rocka, grungea i sleazea.

Spore i trome, do maksimalno srednjeritmične pjesme jako dobro balansiraju uglavnom teške, doomerske riffove, koji sadrže groove i catchy melodije, dosta melodične heavy solo dionice, ‘prašnjavo-hrapave’ grungerske vokale, koji često imaju i ispomoć back pjevača, pa izrazito ‘tupe’, ali glasne bubnjeve i zagrobne basove.

Tvrda, mračna i turobno-mrtvačka atmosfera očekivani je slijed događanja, u skladu s tekstovima o boli, tuzi, jadu, smrti, očaju i beznađu, koji se logički nadovezuje na sve ranije iznesene opisne teze i obavija sve pjesme na albumu.

Od prvih nekoliko, daleko najtvrđih, kao što su “Closing In” i “Heaven Is Gone“, preko melodioznijim solažama nakrcanima “Slow Descent” ili “Death Of A Junkie“, pa sve do finalne “Last Walk In The Light“, najbrže, najzanimljivije pjesme onima koji ne vole baš ‘doomati’, s najviše stilskih izmjena i jasnom naznakom sličnosti s Audioslave.

Nije Seventh Void donio nešto novo na doom-stoner scenu, nije mu to niti bio cilj, izuzmemo li nešto više ‘hevijanerizacije’ u solo gitarama ili modulativnije, grungerskije vokale. No u svakom slučaju, djelo je to koje će nesumnjivo naći ulaz, ma koliko on ograničen i skriven bio, među štovatelje takve glazbe.

A njih nije baš toliko malo, prisjetimo li se samo da se radi o ljudima koji vole slušati stare Black Sabbathe, pa Electric Wizard, High On Fire ili koji drugi bend iz velike i široke palete takvih ‘proizvoda’.