Obiteljski obrt Kuti

Femi Kuti, odlučivši se za karijeru glazbenika kao sin Fela Kutia, mora se nositi s nasljeđem svoga oca čiji su kulturno-društveni značaj može mjeriti s onim Lennona ili Dylana. Štoviše, Dylanov i Lennonov društveni značaj je nastao iz nečeg apstraktnog, dok Felino djelovanje ima konkretno uporište u stvarnosti.

Priča o Fela Kutiu može se usporediti s još tragičnijom pričom argentinskog strip-autora Héctora Oesterhelda. Obojica su zbog svojih stavova i bavljenja naizgled trivijalnom pop kulturom i zabavom bili žrtve represivnih režima. Kutia doduše nije dokrajčio režim, nego jedna druga afrička pošast koja je kao i mnoge afričke i južnoameričke vlade sumnjivog porijekla.

Femi se, za razliku od Dylanove i Lennonove djece i sličnih primjera, u svojoj karijeri nije iz petnih žila trudio napraviti nešto drugačije od svoga velikog oca, a u isto vrijeme ne osramotiti njegovu ostavštvinu. Jedsnostavno nastavio tamo gdje mu je otac stao, svirajući iste instrumente, vodeći bend na sličan način, stvarajući istu glazbu i šaljući iste poruke u pjesmama.

Femijeve pjesme su kraće, radiofoničnije i lakše ih je razlikovati jednu od druge, ali u osnovi je to isti afrobeat koji je Fela davno definirao. Nije da Femi nema vlastiti štih i da tek kopira Felau – na njegovu glazbu treba gledati kao na nastavljanje obiteljskog obrta i tradicije.

Femijev novi album “Day by Day” objavljen je nakon duge pauze, no ta se pauza uopće ne osjeti, jer “Day by Day” je neodoljiv. Dapače, na novom albumu Femi nije opterećen uklapanjem u moderne glazbene trendove te produkcijskim lickanjem da se svidi što široj publici, te je zbog toga uspio napraviti album koji ujedno zvuči i moderno i klasično.

“Day by Day” ima veze s hip-hopom tek u smislu da ga hip-hoperi mogu remiksirati poput nekog starog albuma iz bogatih, no već uvelike prekopanih riznica jazza i funka.

Pjesme poput “Do You Know“, “They Will Run” ili “Dem Funny” prvoklasne su jazz-funk fuzije s kulerskim električnim orguljama, wah-wah gitarama, seksi bas grooveom i neumornim lepršavim ritmovima na afričkim udaraljkama, koje su glazbenici s druge strane Atlantika uvelike koristili u vrijeme definiranja funka, a u ovom primjeru su se utjecaji malo obrnuli.

Puhačke dionice, igra pitanja i odgovora s back vokalima, te Femievo pjevanje – kombinacija repanja i propovijedanja – čist su afrobeat. Zabavno iznenađenje je naslovni valcer u kojem se miješaju afrički i europski ritmovi i napjevi.

Osim spomenute naslovne pjesme, cijeli album je ultraplesan i ritmičan, no to ne sprečava Femie da u svim tekstovima izbacuje osude politike i molitve za mir i spas Afrike. Centralne pjesme albuma su “Demo Crazy“, osuda prijetvorne demokracije, te bolno istinita “You Better Ask Your Self” u kojoj se Femi pita zašto kontinent s najviše prirodnih resursa ima najsiromašnije stanovništvo.

Premda Femi poziva na buđenje i promjenu, u tekstovima se osjeća i doza frustriranosti jer mnogi jasno vide probleme, ali ništa ne poduzimaju.

Kao pravi izdanak obitelji Kuti, Femi može napraviti glazbu s moćnijim ritmom od većine današnje dance scene, istovremeno odašiljući beskompromisne i moćne poruke. Još samo treba provjeriti kako to izgleda uživo na plesnom podiju.