Obiteljska post-hardcore pobjeda

Nije čudno kad neki istaknuti frontman poželi malo drugačiju ekipu pored sebe u svojim novim muzičkim pohodima. Nije čudno ni kad se braća odluče opet malo zbližiti pa složiti nešto novo za obiteljske albume (Cavalera Conspiracy), ali napraviti bend sa sinom – e to već nije svakodnevnica!

Nathana Graya mnogi pamte samo kao pjevača Boysetsfire. Čovjek je jednog dana čuo kako mu sin Simon svira gitaru i odlučili su složiti bend. To je osnovna priča iza I Am Heresy. No, ima tu još pokojeg nejasnog nepotizma. Osim što su gitarist i bubnjar braća, u bendu još jednu gitaru svira još jedan sin jednog od gitarista Boysetsfire. Ako sam to sve dobro pobrojao – odlično, a ako nisam – definitivno je manje bitno. Ono što je sigurno – album “Thy Will” zbilja zvuči apokaliptično i snažno jer su ga zbilja počastili uz pomoć tri gitare!Ako u ovom post-punku, hardcoreu, brutalnom metalu, te mračnom i agresivnom noiseu možemo pronaći nešto tog benda iz kojeg je sve poteklo, onda se to eventualno odnosi na “Thy Will II (Black Sun Omega)“, “As We Break” i “March of Black Earth” koja je vjerojatno najbolji primjer s kojim se treba upoznati s ovim bendom. No, koliko god takvo melodično pjevanje na refrenima zna razbiti monotoniju jednog agresivnog i frenetičnog albuma, I Am Heresy ipak bolje zvuče kad su ljuti, brzi, divlji i kad se najviše razljute svojim iznimno anti-kršćanski nastrojenim tekstovima.

“Rahabh” je teška, sumorna i post-metalcore-asta, “Year Zero in the Temple of Fire“, “Blasphemy Incarnate” i “Unrepentant” najbolji primjeri te agresivne emocije koju su pokušali provući kroz moderni metalcore-izirani zvuk začinjen pokojom blackerskom gitarom (“Seven Wolves and the Daughters of Apocalypse“) ili deatherskim solom i punkerskom brzinom (“Destruction Anthems“).

Komercijalnija verzija jednog Convergea i njihove apokaliptične boli ili nesvakidašnji ubaci u metal jednog The Empire Shall Fall stvari su koje se mogu nadodati uobičajenim usporedbama modernog post-nešto benda koji svoj zvuk temelji na atmosferi pjesama. Atmosferi koja uz dodatak izrazito anti-vjerske ikonografije (jarci, rogovi, vatikanski trgovi, sotona itd.) proizvodi jedan zanimljiv album s likovima dovoljno specifičnim da sve skupa ne bude samo još jedan album u nizu. Posebno je zanimljivo što su žestoke i agresivne dijelove uspjeli načiniti jako pamtljivim i pitkim. A opet dovoljno da ih se ne baca u koš s mnogim današnjim nedefiniranim bendovima koji uživaju u lažnoj nemogućnosti da se smjeste u samo jedan žanr.

Što se budućnosti benda tiče, ovakvim albumima sigurno će naći svoje mjesto pod suncem i mjesecom, a gazda benda ionako je najavio: “Definitivno nismo samo side-projekt. Želimo svirati koliko god je moguće! Boysetsfire su etablirani bend i ne radimo tako puno turneja, pa imamo dovoljno vremena u mom rasporedu koje ćemo definitivno iskoristiti da I Am Heresy dignemo tamo gdje zaslužuje biti!“