Običnost ‘nove pornografije’

Novi album The New Pornographers zbunjujuće je djelo – dok s jedne strane sve vrišti od preočitih referenci, s druge se nazire ingeniozno poigravanje autora s istima, bez previše muke pretočivši takav flert u solidan glazbeni uradak – jedan od onih albuma koji na prvo slušanje ne diraju u ‘žicu’, ali svakim sljedećim pokušajem nanovo osvajaju, unatoč eventualnoj prožvakanosti, kakvom ovakav tip usporene melankolične glazbe s ponekim trzajem u žestoko, odiše.

Iza pretencioznog naziva skupine, uz ilustrativno izlizan, nemaštovit ovitak albuma, krije se iznenađujuće ugodan ton, pomno razrađen iz pjesme u pjesmu, no u okvirima te razrađenosti glazba u nekolicini slučajeva odiše prearanžiranošću – zanimljivo je koliko se zvučna svestranost može utopiti u nepotrebnim krajnostima (kao što je to slučaj s pjesmom “Unguided“, koja u refrenu graniči s kičem famoznog ‘sweet metala’).

Iako je zvuk skupine rudimentarni indie-rock pomiješan s ponešto eksperimentalnog ‘šmeka’, naglašene akustičnosti, unatoč svoj očitosti obrazaca koje skidaju, The New Pornographers još uvijek imaju petlje bacati (zaboravljene) idole natrag u naše uši.

“Challengers” ne nameće svoj idealan hit ili lako pamtljive refrene, iako ovdje postoji par časnih iznimki – poput simpatičnih “Entering White Cecilia” (gotovo u maniri zaboravljenih ‘one-hit wondera’ Fools Garden) ili “Mutiny, I Promise You” – uz odličnu, ponajbolju temu s ploče – “Go Places“, koja u svojim zvukovnim naslanjanjima jasno priziva utjecaje Kate Bush i Kirsty MacColl.

Jednim dijelom ugodno podsjećaju na zvuk kakav su gradila imena new wavea, izgubljena u vremenu i prostoru – primjerice Delta 5, Slow Children ili Martha & the Muffins.

Odlični ženski vokali, posebno ugodni u dvoglasnim aranžmanima cjelini daju neodoljiv, poletan ton – pjesme su idealne za proljetne šetnje, uklanjaju napetost, nema suvišnih egzibicija – no dok ženski vokali uspješno odolijevaju pjevačkoj samodopadljivosti, muški glas se ponekad ne može oduprijeti afektacijama, zastranivši tako u tipične prenemagatorske indie-obrasce.

Na umjeren način kombiniraju pop-glazbu šezdesetih i glam-rock sedamdesetih, uz očekivane, diskretne pokušaje pomirbe svojeg simpatičnog čušpajza i s psihodelijom – priča koja nije jednosezonska prolazna repriza; uz tipičan odjek na tragu The Beatlesa (“My Rights Versus Yours” i odlična, naslovna pjesma “Challengers”) ili Stonesa (“The Spirit of Giving“), tu je zanimljivo poigravanje vrijednostima jednih Roxy Music/Briana Enoa (u temi “All the Things That Go to Make Heaven and Earth“, koja se na svoj diskretan način posebno oslanja na Enoovu solo-temu “King’s Lead Hat”), dok “Myriad Harbour‘”, nije najsretniji pokušaj melodične pomirbe na relaciji Bowie-Dylan.

“Adventures in Solitude” svojim klavirskim uvodom pak započinje kao da se radi o kombinaciji pjesama R.E.M. i Eltona Johna – promašena prosudba ili duhovita asocijacija, koja se razvija preko dosadnjikavog, djetinjastog sentiš-dijaloga (“…we thought we lost you…“) u simpatičan gudački aranžman.

Dok se u pjesmi “All the Old Showstoppers” The New Pornographers trude približiti zvuku Pulp ali bez previše voajerskih ambicija, “Failsafe” je melodičan pogodak kakav bi Kim Deal i Kristin Hersh poželjele na vlastitim pločama.

Unatoč sitnim minusima zbog tolikog podilaženja više ili manje slučajnim uzorima, namjera novog albuma je ‘izazov’ slušanja u cjelini. I kao takav odnosi svoj mali zasluženi uspjeh. Zvuk The New Pornographers nakon prethodnih avantura možda ne teži daljnjoj revoluciji, ali solidna trojka je opravdana ocjena za njihovu iskrenost u pristupu gdje nema blijedih kamuflaža i naprasne ‘trash’ estetike kakvu su nametnuli jedino odabirom naziva za vlastiti bend.