Obećanje (ni)je ludom radovanje

Bend koji je svojedobno pohvalio i sam Bruce Dickinson, polako se ali sigurno probija na površinu prog-metal scene, dokazujući iz albuma u album da posjeduje konstantu kvalitete. Koju još uvijek ne nagriza kvantiteta, odnosno činjenica da je unatrag četiri godine objavio tri od ukupno četiri studijska albuma. I to (najmanje) treći uzastopni dobar, u konkretnom slučaju možda čak i svoj najbolji album.

“Delta Viridian” izdanje je koje se, poput prethodnika, temelji na intrigantnoj progressive rock/metal podlozi, nadograđenoj s heavy i power metalom, te hard rockom, u kombinaciji gdje se subžanrovi nimalo ne sudaraju, već se de facto prelijevaju jedan u drugog, bezbolno izmjenjujući glavne sa sporednim ulogama u pjesmama. Koje ovdje djeluju izgrađenije i razrađenije, konkretnije, substancijalnije, u konačnici konkretnije i zrelije. Rekosmo već da Sandstone komponira melodičniju verziju progresivnog metala, s privlačnim, ali ne nužno izdvojenim refrenima, koje je katkad teže razaznati i izdvojiti od strofičnih dijelova, pa to nedvojbeno vrijedi i ovdje.

Melodičnost bismo tako bez dvojbe mogli promovirati u glavnu karakteristiku albuma, no isto tako treba reći da se naziru jasne konture agresivnosti, pogotovo u impresivnom i na momente silovitom bubnjarskim radu Deckya Donohuea, prepunom dinamičnih izmjena ritmova i maštovitih prijelaza. Koncepcijski bismo ga čak dijelom mogli doživjeti kao kombinaciju prijašnja dva albuma, “Purging The Pas” i “Cultural Dissonance”. Gitarski rad također je moćan, prepun energije, čas mračan, čas osvijetljen, s riffičnom slojevitošću i solističkom razigranošću, tu su i za emocije zadužene akustike i piano, bas je teatralan i poprilično prodoran, a klavijature, uz uobičajenu decentnost, svojim neoklasičarskim stilom materijalu daju snažan simfonijski pečat.No prvi se put pojavljuju i mali vokalni problemi inače vrlo dobrog pjevača Seana McBaya, performera s dosta zgodnim vokalnim melodijama, no neke razvučenije pjesme, pogotovo raskošniji dijelovi koji zahtijevaju povišenije tonove, znaju mu stvoriti probleme. Atmosfera je uglavnom melankolično-dramatičnije naravi, s izmjenama svjetla i dubljeg mraka, emocije i psihodelije. Orkestralno opredjeljenje najavljuje uvodni instrumental “Cat’s Cradle”, “Almost Grateful” jedna je od progresivi naklonjenijih pjesama sa zamršenijom konstrukcijom i catchy refrenima, “Winter” je pokunjenija pjesma s dosta piana i emotivnih solaža, a tim je segmentom nakrcana još jedna konstrukcijski zahtjevnija, prog/power pjesma “Red Mist“, s profinjenijim bubnjarskim prijelazima i naglašeno melodijskim pjevanjem.

“Cartesia” je lijepa srednjeritmična pjesma ispunjena melodijskim kontinuitetom, “Monument” mračnija i ozbiljnija, sporog i srednjeg ritma sa simfonijskim klavijaturama u glavnoj roli, “Transgression” numera s emotivnim akustikama, probojnim basom, jakim, orkestralijama naklonjenim klavijaturama, sjajnim i melankolijom obojenim vokalnim linijama, a “Promise Me” mračniji prog/power. Na čelu agresivnijih pjesama je najduža, devetominutna “Vitruvian Man“, koja počinje pianom u srednjem ritmu, orkestralnim solom i čvrstim heavy ritmovima, no gitare su u najvećem dijelu grube, s jako puno groovea u riffovima, srednji ritam preuzima dominaciju, a Seanove vokale potpomažu rasprskavajuće izvedbe Rippera Owensa.

Ta je pjesma ujedno i highlight albuma koji bi morao instalirati ovaj bend među ozbiljnija imena progresivnog metala, te najaviti ozbiljnu kandidaturu za nasljednike Thresholdovih i Royal Huntovih albuma s početka prošlog desetljeća. Tako nešto nije bilo lako ostvariti, ali, eto, Sandstoneu, jednom ‘malom’ bendu iz jedne ‘male’ zemlje, to je uspjelo.