Obdukcija lešina bezbožnika

Ekshumacija ekstremnih metal bendova koji su imali potencijal, ali ga stjecajem raznoraznih okolnosti nisu uspjeli materijalizirati, zadnjih je godina poprimila sve veće razmjere.

Bilo je tu dobrih bendova koji kao da su bili predodređeni za uspjeh, ali nešto je zapelo na zadnjoj stepenici i slijedio je bolan pad u ‘podzemlje undergrounda’. Xtreem Music si tu daje puno trude i u izvlači sve više zaboravljenih bendova (Purtenance, Demilich…), pokušavajući podsjetiti da su neki od njih bili na putu da postanu veliki. Neki jednostavno nisu imali sreće, neki znanja, neki su se pojavili kad je bila prejaka konkurencija, neki kada je death metal ušao u neku sivu zonu…

Jedan od tih, ali ipak malko drukčiji slučaj su i Šveđani Verminous, koji su se, doduše, pojavili nekako u sutonu death metala, 2002. godine na ostacima sastava Delve. Ljeti spomenute godine udružili su se Germaniac (vokal/gitara), Pelle Pis (gitara) i Agge (bubnjevi), te osnovali još jedan u nizu bendova s klasičnim, blasfemičnim skandinavskim soundom po uzoru na rani Hypocrisy, Entombed ili Dismember. U svibnju 2003. pridružio im se basist Simon Frodeberg, nešto nakon snimanja debitantskog albuma “Impious Sacriliege”, koji je izašao u srpnju iste godine. Album je u undergorund krugovima prošao dosta dobro i taman kad se bend ‘zaletio’, zbog zdravstvenih problema Germaniaca već se iduće godine, morao raspasti.Sedam je godina trajala pauza, da bi se Verminous na pozornicu vratio 2011., a s drugim albumom “The Unholy Communion”, objavljenim ove godine, praktički opet krenuo od nule. U novom pohodu prema naklonosti publike trebalo bi mu pomoći reizdanje debitantskog albuma “Impious Sacriliege”, koje osim poznatih pjesama, nudi i Autopsyev cover “Charred Remains”, te koncertne izvedbe “Spawn of Satans Curse” i “Salvation by Extermination”, snimljene 1.9.2012. na Killtown Festu.

Uz puno mračne, opake, paklene i zloćeste atmosfere, “Impious Sacriliege” donosi obilje agresivnih pjesama jednostavnih, neki će reći primitivnih konstrukcija. Tu su i uobičajene gitarske atonalije s pokojom melodijskom naznakom, poprilično izoštreni riffovi, opširne cvileće solaže, grozomorni basevi, snažni, brzi i sirovi bubnjevi, bijesni, režeće-vrišteći vokali, bogohulni tekstovi i zmazana, zamućena produkcija.

Jezovit početak uz piano u “Intru”, naznačuje svu zlokobnost albuma, koja se iščitava u brutalnim pjesmama tipa “Spawn of Satan’s Curse”, “Impious Genocide”, “Chanting of Ghouls” ili “Of Evil Blood”. “Verminous Fluids” je nešto malo drukčija pjesma, sa sporijim uvodnim dijelom uz nešto mini-melodijskih linija i dominacijom tutnjanjućeg basa i cvilećih solaža, no u većem je dijelu ipak konvencionalnih death karakteristika. “Charred Remains” zvuči sasvim solidno, a koncertne verzije pjesama “Spawn of Satans Curse” i “Salvation by Extermination” tipičnog su underground karaktera, zvuče kao snimljene u nekom klubu duboko pod zemljom gdje energija baš i nije dostupna u najjačoj snazi.

Uglavnom, na ovom albumu nalazimo sve, ili gotovo sve što fana ‘old-chool’ death metala čini sretnim. Ili bi ga bar trebalo. Što se pak tiče Verminousa, ovo je reizdanje još jedan podsjetnik na bend koji je imao sasvim solidan potencijal, iako je i za njega teško reći bi li u nekim drugim okolnostima, odnosno da je egzistirao cijelo vrijeme, uspio naći svoje mjesto pod deatherskom tamom.

Niti je ovaj album, a niti vrijeme u kojem se pojavio, jasna garancija za tako nešto, ali, underground publika jedna od najvećih konstanti i Verminous će sigurni imati svoje mjesto u njenim redovima.