Novo doba još nije stiglo

Brojni talijanski bendovi dokazali su da znaju napraviti itekako dobar materijal, a jedan od cjenjenijih bendova je i Elvenking, no kroz svojih sada već 15 godina postojanja, imali su uspona i padova. Kao uostalom, i svi ostali, a aktualni album “Era” pokušaj je, naravno, uspona.

Gledajući njihov rad od 2009. godine do sada, bilo je tu dosta promjena postave; došao je Rafahel na gitari, Lethien na violini, Jakob na basu i Symohn na bubnjevima, a konstanta je vokal Damna i Aydana na gitari. To je svakako jednim dijelom utjecalo na zvuk benda, ali ono što je i dalje prepoznatljivo upravo je utjecaj folk elemenata.

Album gotovo da se može podijeliti na tri dijela; nešto ‘klasično’ što bismo očekivali od Elvenkinga (power metal), zatim dio gdje ima nešto više folk utjecaja i nešto mirniji dio, odnosno pjesme koje više naginju baladama. To bi se moglo smatrati i minusom, jer čovjek dobije pomalo zbunjujući dojam da pri stvaranju albuma bend nije imao viziju u kojem pravcu ići, pa kao da su napravili ‘lonac’ u kojem je sve izmiješano. Javljaju se i gosti poput Jona Oliva (Savatage), koji sudjeluje na dvije pjesme, a Maurizio Cardullo dao je svoj doprinos svirajući flaute i gajde.“Era” će svakome vrlo lako ući u uho, doima se kao jako zabavan album, pa tako primjerice i pjesme koje imaju nešto depresivniji tekst i dalje prate vesele i lagane melodije. Pomalo neobičan spoj, ali tada kao da samo značenje teksta pada u drugi plan. Damnov vokal suvereno vlada u svakoj pjesmi, ali varira u interpretaciji, pa tako u nekim pjesmama kao da želi pokazati kako ne zna pjevati (npr. “The Loser“), dok opet u drugima iznenadi.

Pomalo čak i podsjeća na neku žešću inačicu Bona Jovija (“We, Animals“). Gitare su uglavnom očekivane karakteristike za power pjesme, ali lijepo se kreću od oštrih riffova do svojevrsne akustične varijante, dok je s druge strane bas gitara poprilično dosadna, jer standardno prati glavnu misao, tj. samo je podrška gitarama. Tu su definitivno mogli biti više maštoviti, štoviše – morali. Bubanj svojom duplom pedalom daje na energičnosti pjesmama i svakako je jedan od elemenata koji podiže atmosferu, a u toj ulozi našla se i violina, koja kroz album mijenja uloge, na trenutke je izjednačena s ostalim instrumentima, a ponekad dolazi u prvi plan, gdje se na nekim pjesmama jako lijepo izmjenjuje s puhačkom sekcijom.

“The Loser” otvara album, a na temelju nje gotovo da se može zaključiti u kojem pravcu ide ostatak. Energična i dinamična pjesma, koja konstantno drži ritam, podržan duplom pedalom na bubnju, gotovo kao da poziva na prosvjed, budi revolt. Nastavlja se u nešto mirnijem tempu uz “I Am the Monster“, koju karakterizira klavirska dionica uz vrlo jednostavnu melodiju, ali opet dovoljno da istakne pjesmu, a ponavljanje iste melodije kroz strofe kao da priziva nekakvo stanje ludila.

“A Song for the People” najkraća je pjesma, od nepune dvije minute, ali dovoljno da se izdvoji od ostalih. Ovo je jedna od ‘iskopčanih'” varijanti, gdje akustična gitara daje temelj, a violina i frula se igraju melodijom, uz dominaciju ženskog vokala, kojem muški daje podršku. Živahan tempo gotovo da zove na ples, a slušatelja apsolutno vraća u srednjovjekovno vrijeme.

Nakon daška srednjovjekovne ‘magije’, dolazi hladan tuš u vidu pjesme “We, Animals”, koji donosi suštu suprotnost, odnosno sam uvod je u nekakvom čudnom spoju industrial dancea. To ponovno slušatelju nameće pitanje što se ekipi u bendu motalo po glavi dok su slagali album. Ozračje kakvo stvara pomalo ima komercijalniji utjecaj, ali zato je dobar materijal da postane jedna od slušanijih pjesama s albuma. Iako je većinu pjesama napisao pjevač, za ovu je zaslužan gitarist Aydan, koji je napravio sasvim dobar posao.

“Forget-Me-Not” pripada u onu kategoriju balada gdje se ponovno upleo klavir, koji se nenapadno pojavljuje kroz strofe uz akustičnu gitaru. Damna je vokalno solidno interpretirao, čuje se da razumije o čemu pjeva, no osjeti se da je mogao dati još više, to definitivno nije vrhunac njegovih mogućnosti, a power balada odlična je stvar gdje se može pokazati. Vokalno, neiskorištena prilika.

Volite li bajke, nije baš da ćete ih čuti na albumu, ali postoji pjesma koja im je na tragu, a to je “Through Wolfs’ Eyes“. Najjednostavnije opisana kao priča o Crvenkapici, ali sa stajališta velikog zločestog vuka, koji je zaljubljen u nju, a kao rješenje vidi činjenicu da mora pojesti njezinu baku. Na kraju vuk ipak umire “u ime ljubavi”. Gotovo da zvuči kao da ju je napisao napaljeni tinejdžer.

Voljeli ili ne Elvenking, album će vam doći kao lagano štivo, jer je puno catchy melodija, ali ako tražite kvalitetu, taj segment ipak će izostati. I nakon 15 godina postojanja, bend zvuči kao da se još uvijek traži. Koji žanr žele svirati, odavno je ustanovljeno, ali sve ostalo još uvijek visi u zraku. Je li tome krivac drastičnija promjena postave u posljednjih nekoliko godina (jer govorimo o dvije trećine postave) ili pak nešto drugo, možda će nam otkriti, ukoliko ga bude, iduće izdanje.