Novi snažan udarac anđela smrti

Bay Area thrasheri Death Angel najmlađi su izdanak tog popularnog USA ‘pokreta’ s početka osamdesetih. Naime, dečki su se formirali 1982. godine, kad su imali 14-15 godina. Njihov je potencijal odmah prepoznat pa su čak i prije nego su snimili službenu ploču svirali s takvim megaturboveličinama kakve su Metallica, Megadeth, Slayer i Anthrax.

U periodu između 1987. i 1990. godine snimili su tri odlična albuma, a nakon toga su se raspali. Bilo je brojnih nagađanja o razlozima, ali dosta često i onih da se tako mladi nisu uspjeli nositi s uspjehom kojeg su polučili u kratkom roku. Bili su tu i problemi s izdavačima, ugovorima i tako je sve to naprasno, neočekivano prekinuto.

I njih i njihove ploče, tijekom, za metal krajnje nepovoljnih, devedesetih počeo je opasno ‘gristi’ zaborav. A tada su, točnije 2001. godine, dobili poziv da nastupe na koncertu Thrash of The Titans, s kojeg je prihod išao za troškove liječenja od raka oboljelog Testamentovog frontmena Chucka Billya.

Izuzetno pozitivne kritike za taj nastup, koje su za direktnu posljedicu imale pozive za nove koncerte, nagnali su ekipu, nakon što su odsvirani još neki gigovi, da najozbiljnije razmisli i o povratničkom albumu. On je u konačnosti i snimljen, te pod imenom “The Art of Dying” 2004. godine objavljen za novog izdavača, Nuclear Blast.

Povratnički album obasut je pozitivnim kritikama i čarolija je ponovno zaživjela. U tsunamiju reuniona thrash metal bendova (Exodus, Nuclear Assault, Heathen…), Death Angelov je prošao nekako najbolje, a osim zbog doista kvalitetnog albuma, razlog takvim procjenama bili su i izvrsni koncertni nastupi.

A tada su anđeli smrti ‘nestali’ i u miru počeli pripremati novi, drugi po redu povratnički, studijski album. Jedna od karakteristika Death Angela tijekom cijele karijere bila je ta da su se ipak u određenim dijelovima razlikovali u svojim idejama od većine stilskih im istomišljenika. Njihov je thrash metal uvijek bio zaigraniji i razigraniji, što nije značilo da ispada iz tračnica. Naprotiv.

Tako su na svakom albumu imali neke nove ili bolje reći drukčije elemente od prethodnika. U skladu s tim, i “Killing Season” nastavlja tu i takvu tradiciju, iako, u svojoj dubokoj srži, novi je materijal kombinacija stare thrash metal škole s novom, s time da, naravno, prevladavaju elementi stare.

Snažni, prodorni, ‘ljutiti’ Markovi vokali, žestoka, furiozna i energična, ogromna količina Tedovih i Robovih rasparajućih gitarističkih riffova i solodijelova, tutnjajući Dennisovi basevi i bombardirajući Andyevi bubnjevi i dalje su nositelji cijele priče i direktna veza s poviješću. Također, s tehničke strane, Death Angel je oduvijek bio vrlo snažan i maksimalno dotjeran bend pa je takav ostao i na ovom albumu.

Modernijem pak je soundu najviše pridonijela produkcija (grammyjevac Nick Raskulinecz (Foo Fighters, Velvet Revolver)), koja je mnogo čišća, razgovjetnija i jasnija nego sve dosadašnje. Takvo nešto bi moglo možda i zasmetati starijim thrasherima naučenim na manje raskošan i rastrošan zvuk, no ne bi se baš to trebalo desiti, jer je upravo taj, moderniji sound influentiran u stariji, pa odnosi u korist iskosnijeg nisu previše poremećeni.

A uz približavanje u soundu, modernije su karakteristike i groove dijelovi, uobličeni u tradicionalne thrash elemente, a zanimljivo je i to da ima nekih ujecaja rocka (“The Noose“), punka (“Carnival Justice“), heavya (“Steal the Crown“) i metal corea ukrašenog kratkim samplinzima (“God vs God“).

Isto tako u pjesmama ima dosta akustičnih dijelova, koji ih ili uvode u furiozne thrash dijelove (“Lord of Hate“, “Dethroned“) ili ih umiruju (“The Noose“). Ono što također vrijedi istaknuti je činjenica da u pjesmama ima dosta promjena ritmova, za što je uvijek pogođen pravi trenutak, a u postocima mi se čak čini da najviše ima onih srednje brzih, koji su opsežniji i od onih brzih, ali opet, ne u previše značajnim obimima.

Generalno slušano, čini mi se da bi ovo, uz standardnu ‘true’ thrash populaciju, trebalo jako dobro ‘leći’ i ljubiteljima novijeg thrasha, kojeg su neki, po uzoru na britanski heavy, nazvali ‘New Wave of American Thrash Metal”. Jer, u konačnici, ovo je bolji i inovativniji bend od bilo kojeg novijeg, kojim je američko tržište jednostavno preplavljeno.

I ovaj je materijal otprilike nešto što uporno pokušava izmisliti novija generacija thrash metal bendova, a očito ili ne zna sprovesti u djelo ili ne želi shvatiti da je netko to isto prije njih izmislio, radio i još danas radi. I to nemjerljivo bolje. Zato je ovaj album moja vruća preporuka.