Beady Eye
BE
Datum izdanja: 10.06.2013.
Izdavač: Columbia Records
Žanr: Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Mlađi Gallagher shvatio je koliko mu nedostaje stariji brat, ali i dalje se maksimalno trudi održavati karijeru s novim bendom Beady Eye, iako ima problema napretek.
Mnogi fanovi Oasisa i dalje ignoriraju Beady Eye, neki čisto zbog imena jer Beady Eye je stvarno glupo ime za bend, neki jednostavno žele i dalje slušati pjesme Oasisa (pa radije odlaze na koncerte Noela), dok je glazba u principu uvijek negdje u drugom planu. Jer da je u prvom planu, tada bi uspio u punoj mjeri i Beady Eye, budući da su oba albuma barem u rangu zadnja četiri albuma Oasisa, ako nisu i bolji.
Liamova teorija da moraš živjeti kao ‘rock’n’roll star’ da bi ujedno i bio ‘rock’n’roll star’ vjerojatno mnogima ide na živce, što dodatno daje na animozitetu prema Beady Eye, ali gledajući same albume, “Different Gear, Still Speeding” bila je sasvim solidna ploča, dok “BE” također nije loša ploča.
Sad, postoji onaj dio koji ljudi ili vole ili ih iritira, a to je Liamovo pjevanje. Sitek je odlično smiksao taj dio i možemo reći da je Liamov vokal jedna od jačih strana albuma: njegovo karakteristično zavlačenje slogova svedeno je na minimum i sve teče vrlo dobro. Još da je Liam malo više poradio na tekstovima pjesama, mogli bismo reći da je ovaj put položio s odličnim, ali…
Sasvim je jasno da je najavni singl “Flick of the Finger” jedna od najjačih pjesama albuma. Na riff The Velvet Undergrounda ubačene su orkestracije i trubači, dok sama pjesma ima jak rockerski štih i u pomalo jednoličnoj atmosferi diže malo po malo naboj. Tu se Liam najviše približava kreativnosti svog najvećeg uzora, Lennona.
“Soul Love” ubraja se među stereotipnije laganice, “Face the Crowd” mogao bi postati koncertni killer, druga pjesma koja je najavila cijeli album, “Second Bite of the Apple“, pojedena je Sitekovom produkcijom, “Soon Come Tomorrow” ponovno se utapa u bljedilu balada i tek ju djelomično izdiže refren, iz “Iz Rite” u prvi plan izbijaju The Beatlesi, “I’m Just Saying” bi se odlično uklopila na “(What’s the Story) Morning Glory?”, “Don’t Brother Me” je balada koja ponovno evocira Lennona (posudio je stihove ”Give peace a chance”) i u kojoj zvuči kao da želi Noela pozvati na pomirbu, “Shine a Light” vrlo je razigrana (ritmom podsjeća na The Rolling Stonese i “Sympathy For The Devil”), “Ballroom Figured” je još jedna akustična balada, dok je završna “Start Anew” himna za kraj albuma.
Prilikom preslušavanja albuma na prvu sam ostao malo zbunjen jer na početku albuma nisu nabacane najbolje pjesme, već su sredina i kraj albuma ono što nosi “BE”. Očito je da su punokrvne balade ono što najslabije ide Beady Eyeu u 2013. godini, pa bi bilo bolje da su ih u potpunosti izbacili i ostavili samo “Don’t Brother Me” koja ima mnogostruko značenje ili s deluxe verzije posudili “The World’s Not Set in Stone” koja je jedna od ljepših pjesama iz pjesmarice Beady Eye.
Ono što je potpuno jasno jest da ovdje nema megahita po kojem bi bend ostao prepoznatljiv duže vrijeme. Oasis se s dva albuma upisao u povijest britanske glazbe i imao je pregršt hitova s kojima je mogao održavati odlične koncerte, dok Beady Eye i dalje nemaju neku hitčinu zbog koje bi navukli stare fanove da se predomisle po pitanju ovog benda.
Beady Eye albumi su korektni, rekao bih i zaokruženiji u odnosu na posljednje radove Oasisa, ali ipak fali ono nešto što bi te pjesme podiglo na viši nivo, na onaj na koji je Liam navikao od početka karijere. Bitna razlika između početaka Oasisa i Beady Eye je ta što sad nema Noela koji zna napraviti hit, pa možemo zaključiti da emocije najvećeg uzora Johna Lennona nisu dovoljne za uspjeh Beady Eye kakvog je Liam očekivao. Sve to daje naznake da bismo ponovno mogli vidjeti Oasis, možda samo na nekoliko nastupa za 20. godišnjicu prvijenca jer sumnjam da bi Noel, kojem trenutno cvatu ruže, htio ponovno u bend u kojem je bilo više mržnje nego ljubavi.
