Novi junak indie rocka

    848

    Car Seat Headrest

    Teens Of Denial

    Datum izdanja: 20.05.2016.

    Izdavač: Matador Records

    Žanr: Indie Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Fill in the Blank
    2. Vincent
    3. Destroyed by Hippie Powers
    4. (Joe Gets Kicked out of School for Using) Drugs with Friends (But Says This Isn’t a Problem)
    5. Not What I Needed
    6. Drunk Drivers / Killer Whales
    7. 1937 State Park
    8. Unforgiving Girl (She’s Not An)
    9. Cosmic Hero
    10. The Ballad of the Costa Concordia
    11. Connect the Dots (The Saga of Frank Sinatra)
    12. Joe Goes to School

    Nakon desetak DIY izdanja na Bandcampu, mladi Will Toledo i njegov Car Seat Headrest potpisuju za kultni Matador i 2015. izdaju kompilacijski album svoga dotadašnjeg lo-fi bedroom pop materijala (i jedne nove skladbe) pod nazivom “Teens Of Style”.

    Godinu nakon, bend izdaje svoj prvi tradicionalno studijski snimljen album “Teens Of Denial“, a indie rock dobiva svog najmlađeg junaka.Praktički preko noći, ovaj dvadesetrogodišnjak dobio je pozivnice za nastupe na nekim najznačajnijim svjetskim festivalima indie zvuka (hipsterskim Primavera Sound i Pitchfork Music Festival), a rasprodao je i klubove po Sjevernoj Americi i Europi.Fill In The Blank” otvara album. Nabrijani bubnjevi i gitare uz himnički refren “You have no right to be depressed / you haven’t tried hard enough to like it” jasno reflekiraju depresivno stanje, nezadovoljstvo i bunt protiv skrašavanja u svakodnevnoj rutini uzaludnosti, rekao bi Matt Berninger, neveličanstvenog života odraslih. To je jako dobar izbor za uvodnu pjesmu jer osim što predstavlja novi zvuk benda, daje naslutiti o čemu će biti riječ u ostatku albuma. Nakon ove pjesme, slušatelj će ili prestati slušati ili potpuno zavoljeti nove CSH.

    Iako uvodna pjesma ne nudi nešto pretjerano zanimljivo za naslušana uha, već sljedeća nadoknađuje propušteno. Odlična referenca na Van Goghovog “Tugujućeg starca” u pjesmi “Vincent” približava nam Willovo nervozno stanje uma i blagu paranoju, a istovremeno se osvrće i na suvremeni problem informacijskog zasićenja. “Vincent” je i glazbeno jedna od najboljih pjesama na albumu zahvaljujući čišćem zvuku, potpuno razigranim gitarama i Andrew Katzovim bubnjanjem kao pogonskim gorivom.

    Muziku podržava

    Na “Drugs With Friends” upoznajemo se s Joeom koji je vjerojatno Willov misteriozni alter-ego. Joe se opija i drogira zbog čega će izgubiti pravo školovanja, ali ne mari previše jer “Drugs are better with friends / friends are better with drugs”. Stanje svijesti odlično je opisano u stihovima “Last Friday I took acid and mushrooms / I did not transcend, I felt like a walking piece of shit / in a stupid looking jacket”, a o razlozima takvog stanja saznajemo iz Joeovog razgovora s Isusom koji mu se nadrogiranome ukazuje: “We are just teens of style…” To nisu oni klinci o kojima pjevaju Arcade Fire u “Rococo” ili LCD Soundsystem u “Losing My Edge”; to su oni klinci koji pucaju pod pritiskom prilagođavanja u društvo u kakvom se ne vide.

    Pisati o ovom albumu bez da se spomene “Not What I Needed” bio bi potpuni promašaj. Riječ je o najzrelijem Toledovom tekstu i glazbeno najjačem broju. Vokalne dionice (iako ne prezahtjevne) izvode se s lakoćom, a bend zvuči vrlo usvirano i skladno. Zanimljivo je da originalna snimka ove pjesme uključuje sample iz “Just What I Needed”, hita The Carsa, što je naljutilo Ric Ocaseka osobno, zbog čega su povućeni i uništeni svi fizički nositelji zvuka iz prodavaonica, a nova verzija je snimljena neposredno prije online izdanja albuma. Sličan problem je bio i s “Unforgiving Girl” koja je originalno sadržavala uzorak Neil Diamondove skladbe.

    Prekrasna balada “Costa Concordia” je svojevrsna metafora za borbu pojedinca za preživljavanjem. Bend uspješno spaja nekoliko različitih glazbenih stilova kroz koje oslikava plovidbu i potonuće Coste Concordie. Rog i klavijature daju toplinu vrlo emotivnoj prvoj polovici pjesme koja će polagano ubrzavati i naposljetku eksplodirati dok Will viče “I give up!” i privodi kraju jedanaest minuta dugačku skladbu. Iako je u pjesmi posuđen refren iz Didine “White Flag” s izmijenjenim stihom “I have lost, and always will be” (koji se neobično dobro uklapa u pjesmu), posljednji stihovi pronalaze spasenje u ljubavi i time daju pjesmi viši smisao.

    U posljednjoj “Joe Goes To School” javlja se motiv konja, ali ovdje konj ne predstavlja vrijednosti koje inače predstavlja u povijesti umjetnosti. Konj je samo konj, nije sretan ni tužan, a Joe je turistička atrakcija u svom rodnom gradu. Ova kratka pjesma jako lijepo sažima osnovnu problematiku albuma koja je utkana u pozadinu svih njegovih pjesama, a za Willa je to manjak komunikacije i razumijevanja među ljudima u modernom dobu…

    Vrijednost ovog albuma leži u njegovom idejnom konceptu (bio on nastavak “Teens Of Style” ili ne). Zvuk je amalgam glazbenih stilova ’70-ih pomiješan s novijim utjecajima (Pavement, Yo La Tengo). Will se dotiče ozbiljnih, kompleksnih tema (poput pitanja identiteta, motiva istočnjačke i zapadne teologije) i onih banalnih (zaboravio je na svoj ruksak dok je igrao košarku), no ne ulazi u njihovu dubinu. Nažalost, albumu manjka slojevitosti i lako bi vam mogao dosaditi jednom kad se isplešete i iskačete na njegove lude gitare i bubnjeve (ako uopće zadrži vaš fokus cijelo vrijeme, budući da traje 70 minuta). Dosadio ili ne, “Denial” stiže u vrijeme kad se ustalila ideja da se indie rock povlaći u sebe, stoga se Toledov uradak čini kao pravo osvježenje.

    Ovo nije besprijekoran album, ali izvrsno balansira između pop melodija i noise distorzija. Promjena u zvuku je ogroman korak naprijed, album je konceptualno ambiciozniji, a produkcija kvalitetnija nego na prethodnicima (brojniji instrumenti, back vokali). Tekstovi su na visokoj razini (ponekad zbilja zadivljujući), hrabro napadaju srž problema, jezgroviti i inteligentni te vrlo iskreni.

    Toledo je pun pitanja, ali nije izgubljen, već je bolno svjestan zabrinjavajućeg stanja u društvu. “Teens Of Denial” me osobno podsjeća na posljednji album odlične Courtney Barnett ili onaj Artana Lilija – sva tri su simboli jednog vremena i (nadajmo se da ne) jedne izgubljene generacije mladih.

    Muziku podržava
    Stisni