Novi Franz Ferdinand mračniji i skloniji synthovima i elektronici

Tijekom zimskih praznika i blagdana, u prosincu, izlazila su mahom revijalna izdanja, što božićnog karaktera, što razne kompilacije najboljih hitova poznatih izvođača. Kraj godine je općenito poznat po manjku interesantne glazbe, ali zato već siječanj započinje s nizom velikih izdanja. Ovu godinu tako otvaraju Bruce Springsteen, Franz Ferdinand, Antony And The Johnsons, John Frusciante i mnogi drugi.

Franz Ferdinand su u kratko vrijeme postali globalni hit. Ne treba ponovno previše pričati o mega-uspješnom najavnom albumu “Franz Ferdinand” s pregrštom plesnih hitčina koje su pokorile radijski eter ili više punkersko-rockerski okrenutom “You Could Have It So Much Better” koji je nastavio taj niz, jer su te albume svi mnogostruko preslušali i uživali u njima što se moglo i vidjeti na njihovom zagrebačkom koncertu prije dvije i pol godine.

Danas, čak tri godine nakon zadnjeg albuma “You Could Have It So Much Better” dečki su odlučili da je dosta odmaranja i pomaganja ostalim kolegama sa scene (najupečatljivija je suradnja s The Cribsima), pa su odlučili izdati novi album koji je ponovno tipičan njihov, a s druge strane potpuno drugačiji od svega što su prije napravili.

Još u startu, debelo prije nego su uopće počeli pisati pjesme za novi album, dečki su rekli da će napraviti veliki zaokret i vratiti se izvornom new waveu i post-punku, mnoštvu synthova i manjku gitara uz pregršt elektroničkih dodataka. Na prvi pogled to je zvučalo zastrašujuće, budući da je zveket njihovih gitara bio vrlo zarazan, a sada, na drugi, kada je sam album izdan, očito je da su ti strahovi bili djelomično opravdani.

Pjesme više sliče prvom albumu, ali su većinom mračnijih tonova, obogaćene su, kao što je i obećano, mnoštvom synthova i elektronikom, ali umjesto da time pjesme dobiju dodatni šarm i širinu, one su izgubile na glavnoj odlici benda, a to je melodija. Većina pjesma i dalje ima onu zaraznu nit, ali to nije niti približno onako kako je sve bilo posloženo na prva dva albuma.

Motivi u tekstovima su tipični mladenački, odnosno ono što Alex Kapranos i dečki doživljavaju svaki dan, ali vjerujem i većina mladih diljem svijeta – neobavezna zabava, ljubav, pijančevanje i slične zanimacije prilikom izlaska vikendom, pa otuda i dolazi naslov albuma “Tonight” kao rezime svih tekstova zajedno.

Uvodni singl “Ulysses” je ujedno i prva skladba na albumu, a s njom su išli gotovo na siguran zgoditak budući da pjesma podosta podsjeća na neke ranije hitove, ponajviše na “Take Me Out”. Siguran sam da će ovo biti jedan od zicera na skorašnjim koncertima Franza Ferdinanda zbog iznimno pijevnog refrena i ritma.

Na “Turn It On” se može uočiti karakteristična igra riječi kakvima su nas već ranije zabavljali na jednu vrlo živahnu brzu glazbenu podlogu, a slična je situacija i u “No You Girls” koju izdiže nevjerojatno ljepljiv refren.

U “Send Him Away” na svoj način obrađuju The Beatles psihodeliju, “Twilight Omens” govori o mamurnom jutru, a “Bite Hard” bi mogao postati još jedan klasik benda, budući da pjesma započinje vrlo lagano, samo uz klavir, da bi se potom sve ubrzalo i podebljalo s klasičnim instrumentarijem (gitare, synthovi, bas, bubanj…) u vrlo plesan komad.

Kako album odmiče prema kraju, tako se počinje sve više nakupljati novi zvuk benda, sa sve više elektronike. Među tim pjesmama koje su pred kraj albuma, svakako se ističe njihova dosad najduža skladba, osmominutna “Lucid Dreams”, ali i synth pop u stilu Soft Cella “Live Alone“.

“Lucid Dreams” je svakako jedan od vrhunaca albuma, u njoj se višestruko pokazuje cijeli spektar utjecaja benda jer se nekoliko puta maksimalno promijeni dinamika broja, uz povremeno dublje zagrebavanje u elektroniku koje ipak nije napravljeno perfektno zbog kompromisa radi melodičnosti same skladbe.

Preslušavajući novi album Franz Ferdinanda osjeća se da je bend dugo radio na pjesmama jer nisu željeli ponoviti nešto već viđeno. U tom dijelu su uspjeli, ali ne u cijelosti. Moje mišljenje je da je ovaj album barem za koplje, dva slabiji od svojih prethodnika i gotovo sam siguran da neće moći iznijeti naramak hit-singlova kao što su to napravili albumi prije njega. To ponajviše tvrdim zbog nešto tvrđeg i mračnijeg zvuka koji tek u nekoliko pjesama procvjeta u klasične Franz Ferdinande.

Taj odmak pokazuje svojevrsno odrastanje benda koji traži svoje granice i mogućnosti u kojem prostoru se mogu kretati. Sve veći utjecaj synthova i elektronike pokazuje da se žele još više približiti bendovima kojima je dance glazba u prvom planu, a tek potom i rock poput !!!, The Rapture i slični.

Zbog toga, ovaj album je malo nedorečen, nešto poput prijelaznog elementa između new-vawe/post-punk zvuka i nečeg novog, još nedovoljno istraženog što se najbolje može iščitati s “Lucid Dreams”.

Na kraju, sve što mogu reći je da ostaje malo razočaranje nakon prvog preslušavanja, ali svakim novim, sve se kockice počinju slagati iako ne u mjeri u kakvoj bismo željeli. Ipak, to je Franz Ferdinand koji svojim imenom garantira dobar proizvod, pa je uspjeh ponovno siguran, zbog čega ne bi bilo loše da ih ponovno vidimo u Hrvatskoj.