Novi britanski kralj

U glazbenom nam smislu uvijek zanimljiv Otok, dobio je novog kralja i to je činjenica. Jedino što je ostalo nepoznato jest na koji je tron Jamie Alexander Treays aka Jamie T zasjeo. Je li tron hip-hopa (Mike Skinner sigurno ne bi tako lako pristao da bude abdiciran) ili je pak zasjeo na punk ili indie pop tron.

Tko zna, vjerojatno niti sam Jamie T, jer njegova je glazba pokupila
sve najbolje što nam navedeni žanrovi nude. Stoga ju je nemoguće
žanrovski odrediti, možemo jedino reći da je odlična i osvježavajuća.

Već nakon svog debitantskog albuma “Panic Prevention” iz 2007. godine, Jamie je osvojio brojne hvalospjeve, kako publike tako i kritike, pa je bilo zaista zanimljivo čekati njegov drugi studijski uradak. Hoće li se Jamie spotaknuti o klišeje koje si je sam postavio, hoće li podlijeći pritisku? Moram priznati da se nije dogodilo ništa od toga i da nam je Jamie u svojoj kuhinji žanrova skuhao još jedan stilski izmiješan, ali ipak konkretan album.

Teško je reći da je Jamie sazrio u glazbenom smislu, jer nije, a zašto i bi? Ima 23 godine i cijela je glazbena karijera pred njim. Bit će vremena i za ozbiljnije projekte, a ovako je, tekstualno i glazbeno, najbliže svojoj mlađoj publici kojoj se direktno obraća i s kojom dijeli sve adolescentske probleme.

Novi album donosi nam pregršt već sadašnjih, ali i budućih hitova, spakiranih u hip-hop/indie/ska/punk čušpajz s vrlo oštrim i britkim tekstovima koji će malo koga ostaviti ravnodušnim.

Uvodna “368” tako vješto zakuhava glazbenu kašu i svojim ritmom i prodornim refrenom najavljuje da je pred nama još jedno glazbeno remek-djelo. “Hocus Pocus” zvuči više rockerski, dok je najavni singl “Sticks ‘N’ Stones” osvojio sve radijske postaje kao i MTV i prikazuje Jamiea u pravom svijetlu punk-pop-hip-hop kombinacija, a od zaraznog refrena vas više ne može osloboditi niti Vidoviti Milan.

“The Man’s Machine” je, kako je službeno najavljeno, treći singl, a akustični “Emily’s Heart” najava je glazbenog sazrijevanja i jedna od najboljih pjesama na albumu. “Chaka Demus” svojim veselim ritmom osvaja već na prvo slušanje, dok “Spider’s Web” ima izrazito oštar i provokativan tekst iz kojeg bih izdvojio jedan stih: “Obama sound like Osama to me”.

“Earth, Wind And Fire” ima zanimljiv, šansonijerski uvod i izrazit pop refren te je još jedna od boljih pjesama na albumu i vjerojatni pretendent na mjesto jednog od sljedećih singlova. Album zatvara lagana i akustična “Jilly Armeen” koja ostavlja onu završnu slatku notu da pozitivan dojam bude potpun.

Teškoća zvana drugi album očito kod Jamiea nije postojala i on je vješto izbjegao negativne kritike jednostavno tako što je bez kompleksa snimio još jedan odličan album.