Novi album Massive Attacka koji to nije

Članovima Massive Attacka osobno su pristupili Luc Besson i redatelj filma “Danny The Dog”, Louis Leterrier, kako bi ih zamolili da snime soundtrack za ovaj film. “Danny The Dog” triler je o Dannyju, robu dječjeg uma i svijesti, koji je proživio cijeli svoj život bez ikakvih normalnih ljudskih kontakata i bez da je naučio išta o normalnom ljudskom ponašanju. Jedino što zna je kako se boriti. Tretiran kao pas od svog gospodara, Danny se u gladijatorskom stilu bori po ringovima i tako svome vlasniku zarađuje lovu. Nakon automobilske nesreće, Dannyjev vlasnik padne u komu, a Danny upoznaje čovjeka koji ga uz pomoć glazbe pokušava upoznati sa stvarnim životom i ljudskim vrijednostima.

Soundtrack za film sastoji se od 21 pjesme (instrumentala) koji, ‘navodno’, kronološki prate filmsku priču, koja se ionako vrti oko glazbe i širokog spektra njezinih moći. (S obzirom da sám film još nije zaživio kod nas, ni u legalnim ni u ilegalnim krugovima, teško je, zapravo, recenzirati soundtrack za film koji nisam gledala i koji, sam za sebe, djeluje deficitarno.)

Budući da je glazba sistem po kojem funkcionira cijeli film, same pjesme su vrlo slabo strukturirane. Zapravo, može se reći da se pretaču jedna u drugu na taj način da je vrlo teško točno odrediti gdje jedna počinje a druga završava.

Postoje klasični Massive Attack trenutci na albumu, kao što su “Collar Stays On” i “Polaroid Girl“, u kojima se trip-hop beatovi ističu na pozadini karakterističnog Massive Attack groovea, ali ovo ni u kojem slučaju nije njihov karakterističan album. Obožavatelji, pripremite se na razočaranje. Najsvjetliji trenuci soundtracka su psihodelična “One Thought At A Time” i “Two Rocks And A Cup Of Water”, emocionalna stvar na podlozi laganih klavirskih dionica.

“Danny The Dog” nikako ni bi trebao biti tretiran kao najnoviji album Massive Attacka. Kao prvo, zato jer to ni nije i jer slušanje ovih instrumentala bez praćenja pokreta na platnu, kojima je ova glazba podloga, djeluje nepotpuno. I kao drugo, zato jer bi takvo shvaćanje za ovaj najbolji britanski (a i šire) trip-hop bend svih vremena bilo – pa, u najmanju ruku poražavajuće. Ipak, uopće ne sumnjam da su Massive Attack podarili ovome filmu upravo ono dimenziju bez koje cijela priča i ne bi imala smisla.