Noisettes postali Popdancettes

Kada pogledamo karijeru Noisettesa možemo vidjeti cijeli niz kompromisa u želji za uspjehom gdje se ne libe ničega, čak ni odreći se osebujnosti i ideologije koju su predstavili na prvom, podosta moćnom albumu “What’s the Time Mr Wolf?” gdje su gitare i vokal bili u prvom planu. Danas to više nije tako.

Prošli album “Wild Young Hearts” donio je popičniji materijal koji je koketirao sa soulom (najbolji primjer bio je vrlo uspješan singl “Never Forget You”), ali i s danceom što je donijelo i najuspješniji singl u karijeri benda “Don’t Upset the Rhythm (Go Baby Go)” kojem je zamalo pobjegao vrh britanskog charta.Zaključak benda je ‘lakše je uspjeti danceom nego s ičim drugim’, pa s novim albumom “Contact” možemo zaključiti da je ovo ‘kont(r)akt s vragom, vragom mainstream popa’. Nema tu više žestokih gitara, nema više urnebesnih vokalnih bravura Shingai Shoniwe, nema više naelektriziranih melodija… sad je sve samo pop, pop, pop i sve što s time ide.Gitara je sada slučajan prolaznik, tek toliko da se s njome može paradirati na koncertima, da Jamieju ne bude dosadno tijekom njih, a matrice su uzele primat glavnih nositelja pjesama. Ima li album novu “Don’t Upset the Rhythm (Go Baby Go)” teško je reći, ali vjerujem da nema jer i nakon višekratnog slušanja ništa mi nije ostalo u sjećanju. Možda je razlog tome što se sve poprilično istopilo u pravocrtnu liniju iz koje vrlo rijetko iskaču, a kada i iskoče, to je gotovo neznatno.

“Winner” zvuči kao modernija verzija nekog ranog hita Donne Summer, solidna soul balada “Travelling Light” prva je ne-dance pjesma na albumu, najavni singl “That Girl” zvuči kao da su se The Ronettes ponovno okupile pod producentskom paskom Phila Spectora, “Ragtop Car” provučena je kroz country i folk, a kraj albuma ponovno skače u pop dance izričaj uz nekoliko izuzetaka.

Noisettes i “Contact” željeli su kontakt s novom publikom, onom koja ih je upoznala s hit singlicama prošlog albuma i pri tome su u potpunosti zaboravili na svoje korijene, te su se jednostavno prepustili novom zvuku koji imamo priliku slušati unedogled na top ljestvicama, pa su izgubili i malo one draži koju su imali s prvijencem.

Ovaj korak možemo usporediti s posljednjim albumom benda Gossip koji su se na sličan neukusan način našalili sa svojim fanovima s početka karijere. Za razliku od “A Joyful Noise“, “Contact” zvuči ipak malo prirodnije za dance pop vode i nije toliko naporan, ali i dalje ima pregršt bezuspješnih pjesama koje nazivamo klasični ‘filleri’.

Da se mene pita, “Contact” bi za početak skratio za prvih pet pjesama jer su loše, malo bih još kuhao album i nadodao mu pokoju pjesmu (jer bi ih bilo pet manje) i tek tada izdao jer ovako sve zvuči sve površno i vrlo ulizivački, kao da im je od životne važnosti napraviti novi hit. Kada nešto radiš na silu, to teško uspijeva, a evo i dokaza pred nama.