Noćna mora po Cooperu

Nakon tri godine, ‘rock djedica’ iznenadio je 26. studijskim albumom. Lijepo je doći do te brojke, ali nakon preslušanog materijala za zaključiti je kako Alice Cooper nadimak ‘djedica’ valja shvatiti ozbiljno i svoju kreativnost doista umiroviti ili je bar ostaviti za ‘vlastite potrebe’.

Davne 1975. godine Cooper je objavio prvi solo album, konceptualnog karaktera, koji pjesmama slušača vodi kroz noćne more dječaka zvanog Steven, a nakon što je album napunio trideset godina, u razgovoru s producentom Bobom Ezrinom (koji je producirao originalno izdanje “Welcome To My Nightmare”) rodila se ideja o njegovom nastavku. Iako je Cooperova prvobitna ideja bila napraviti nastavak posljednjeg “Along Came a Spider”, odluka je ipak pala na stvaranje još jedne ‘noćne more’ i okupljanje ekipe benda Alice Cooper, te se pokušalo u pojedinim elementima približiti zvuku originala.

Iako smo do sada već naučili opisivati Coopera kao čudaka od kojeg se sve može očekivati, uspio je ponovno šokirati. Pjesme podsjećaju na pokušaj povratka korijenima, nedostaje žestine, punoće, emocija… Konačan proizvod zvuči kao hrpa pop pjesmuljaka čiji tekst govori o strašnim stvarima, a to je kombinacija koja se baš ne slaže.

Album otvara pjesma “I Am Made Of You“, za koju autor kaže kako je prošla najviše preinaka te ju je najdulje pisao, a opisuje ju kao epsku pjesmu. Možda je to eventualno uočljivo u klavirskom uvodu, koji je zapravo ulomak iz pjesme “Steven”, te se proteže na pojedinim dionicama kroz pjesmu. Tek nešto grubosti u pjesmu unosi gitarski solo Stevea Huntera, koji je svirao i na originalnom “Welcome To My Nightmare”.

Najkraća je “The Nightmare Returns” koja djeluje kao svojevrsni ‘break’ na albumu, ali je prerano stavljena, što pomalo zbunjuje, no u usporedbi s drugima, najbliže dočarava nečiju noćnu moru. Osjećaj koji ostavlja podsjeća na stare horor filmove poput “Strave u ulici brijestova”.

“Last Man On Earth” catchy je pjesma koju se može doživjeti i pomalo komično, podsjeća na velike cirkuse koji donose najveći i najbolji show u vašem gradu, no zapravo govori o trenutku nakon što se vlak iz prethodne pjesme “A Runaway Train“, koja nema refrena, slupa te Alice postaje posljednji čovjek na zemlji. Naravno, pokušava završiti teatralno i to uz pljesak.

Nakon što je odbijao zaspati zbog noćnih mora, vozio se na ludom vlaku koji se slupao, te bio posljednji čovjek na zemlji, vrijeme je da Cooper završi u paklu, o čemu govori “The Congregation“, a za koju kaže da su ga jako nadahnuli The Beatles (?!). Naravno, u paklu ga očekuje i vodič, a bolju ulogu nije mogao odigrati nitko već sam Rob Zombie. Nakon ‘paklene’ teme o kojoj se pjeva, sve završava humorom i rečenicom “Um… excuse me Sir. Is there a bathroom here?“.

Poznata je Cooperova ideja da što god radio, disco ne možeš ubiti, pa tako je i na ovom albumu očito ona morala biti zastupljena, jer upravo je to žanr koji donosi “Disco Bloodbath Boogie Fever” što se pretvara u svojevrsnu ‘himnu’ pakla o kojem je prethodno pjevao. Do samog kraja pjesma se prividno pretvara u borbu između disca i rocka.

Na albumu se našla i balada, “Something To Remember Me By” koja je originalno napisana krajem sedamdesetih godina, te ugođajem pomalo podsjeća na to vrijeme. Ranije nije izvođena, jer je bila prezahtjevna za Cooperove glasovne mogućnosti, no uvrštena je na album jer je Ezrin smatrao kako je to najljepša pjesma koju imaju.

“The Underture” je instrumental, svojevrsni presjek određenih pjesama s albuma koje poprimaju ugođaj Broadwaya tj. mjuzikla, te nekoliko instrumenata tu dobiva svoj kratki solo u kojem bi se moglo naći dosta sličnosti u zvuku s brojnim drugim bendovima (npr. Queen, The Rolling Stones), a kulminira, naravno, s onim s čime je počela cijela priča davne 1975., a to je “Steven”.

Alice Cooper pokušao je napraviti nastavak “Welcome To My Nightmare”, no dobio je album ‘nabacan’ doista svačime: od surf rocka preko disca do pop balada, čak uz loš pokušaj korištenja starijeg materijala. Tekstovi govore o noćnim morama, krvi, smrti, paklu, no svu tu priču žanrovski glazba jednostavno ne podržava. Cooper se zasigurno ludo zabavljao (neobična suradnja s Ke$om), no to isto ne može se reći i za slušatelja, kojem je ipak bolje uživati u njegovim scenskim nastupima koji doista jesu upečatljivi.