Njihova domovina pustinja, njihova glazba blues

Naslov albuma sugerira poznatu pjesmu Roberta Johnsona “Crossroads”. Jedna od popularnijih legendi u svijetu popularne muzike je da je Robert J. upravo na raskršću prodao dušu u zamjenu za umijeće sviranja gitare. I doista, zvuk se u mnogo čemu oslanja na jednu ploču izdanu prije 40 godina, koja je dobila epitet sotonističke.

Tada su pet mladih bijelih engleskih ‘jebivjetara’ složili ploču s koje se cijedi najčišći mogući blues. Da se ukloni išta bijelo i optimistično, stavili su WC kao naslovnicu, a zbog naslova kao što su “Sympathy for the Devil” i “No Expectations” te refrena o seksu s maloljetnicama dobili su etiketu da je to sotonistička glazba. “Beggars Banquet” grupe The Rolling Stones je bio i ostao vrhunsko umjetničko ostvarenje te inspiracija daljim generacijama.

Danas, 2008., grupa Etran Finatawa iz Nigera koristi isti zvuk, isti stil, isti izričaj, ali da bi postigao totalno suprotni dojam. Uostalom, kako netko može biti revolucionaran, prljav i provokativan, kada mu ime u prijevodu glasi Zvijezde tradicije, a i naslovi kad se prevedu, dobivamo “Poštuj majku svoju”, “Moj prijatelj”, “Narod Tuarega”, teško da će i najzadrtiji vjerski fanatik takav zvuk atribuirati đavlu.

Da se malo poigramo s naslovima, oni su bliži Marku Perkoviću Thompsonu (sjetimo se njegovih pjesama “E moj narode” i “Prijatelji”), a takvo slavljenje vjere, ljubavi i domovine je jako slično onome kako to zamišlja Miroslav Škoro. Samo je razlika u tome, što je Etran Finatawa skupina ljudi koji znaju kako te stvari odsvirati i otpjevati bez koketiranja s ekstremnim ideologijama, mržnjom i netolerancijom.

Sa životnim pričama momaka iz tuareških i wodaabskih plemena koji sanjaju slobodu mogu se mjeriti samo biografije crnih bluesera iz prve polovice dvadesetog stoljeća. Nije ni čudo što je muzika tako slična.

A možda je sve samo logičan krug: nešto više od 100 godina od prvih početaka bluesa u Americi, od strane Afroamerikanaca, preko popularizacije bijelog bluesa, rock and rolla i svih njegovih inačica, pa utjecaja world musica, možda je logično da se popularna glazba vrati svojim korijenima na neki novi način, i to onako kako rade nomadi iz srca Sahare, slobodni ljudi, napušteni od Boga (spekulira se da Tuareg znači upravo to), koji vole indigo plavu boju. Je li to samo slučajno slično s riječi blues?

Etran Finatawa postoji od 2004., ovo im je drugi album, snimljen za četiri dana. Pjesme su slojevite, melodije delikatne, vidljivo razrađene na mnogobrojnim koncertima i turnejama.

Kombinacija vokala, gitara, puhača i bubnjeva donosi kompleksnu potku koja, iako zvuči kao mlađi brat albuma “Beggars Banquet” The Rolling Stonesa, ostavlja dojam da je to grupa šest pozitivaca koja se s minimalnim cinizmom i maksimalnim optimizmom bori za svoje stavove, te slavi vjeru, svoj dragi kraj Sahel, ljubav i život. Također, oni objedinjuju zvuk Tuarega i plemena Wodaabe.

Doduše, na nekim se snimkama osjeti nedovršenost, te fluktuacija inspiracije, ali to je boljka koju mogu primijetiti samo isfrustrirani profesionalni pronalazači dlaka u jajetu, kao na primjer ja. Samouvjereni, beskompromisni, ali ne zadrti i uskih pogleda, u pjesmama otkrivaju nevjerojatnu količinu topline i ljubavi prema svom zavičaju, životu i okolini.

Koga može ostaviti ravnodušnim pjesme ljudi koji vole pijesak, pijesak i samo pijesak okrutne i kipuće Sahare, dok negdje drugdje neki drugi ljudi kukaju i dižu pobunu ako se radijatori ne upale istog trena kada postane zericu hladnije?

Djelovanje i komercijalni proboj grupe Tinariwen je otvorio vrata i drugim izvođačima. Trenutno su vrući Etran Finatawa. Ako i drugi izvođači budu slijedili kreativni put Tinariwena i Etran Finatawe, Tuarezi možda neće dobiti svoju državu, ali će zato osvojiti glazbeni svijet.