Njemački način ubijanja ljudskosti

    854

    Dying Humanity

    Fallen Paradise

    Datum izdanja: 15.10.2007.

    Izdavač: Restrain Records / Trolik

    Žanr: Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Intro
    2. Light of Reality
    3. Wrong Turn
    4. The Last Breath
    5. Paranoia
    6. Confused
    7. The Old One Remains
    8. Fallen Paradise

    Zanimljivo je, pokraj milijardu sirotih bendova koji nakon desetaka i desetaka godina postojanja i neuspjeha i dalje pokušavaju, vidjeti jedan njemački Dying Humanity. Likovi postoje od ‘daaaaaleke’ 2006. godine i već imaju konkretni album.

    U sve su krenuli jednim nadaleko hvaljenim mini CD-om “The Origin of Dying Humanity”. Snimili su ga sami u vlastitoj rupi za vježbanje i to samo četiri mjeseca otkad su se okupili.

    A o kakvoj se glazbi radi? Dying Humanity pomiješali su grind, death metal, pokoji thrash dio i malo (danas već neizbježnog) američkog metalcore pristupa. Duboki guturalni glasovi prekrili su odlične riffove, ali po meni bend je malo previše otišao u tipične fore američkih bendova. Ako se uopće može upotrijebiti riječ ‘tipično’ kod glazbe koja svakom prosječnom ‘ne-metal’ slušatelju zvuči u najmanju ruku bolesno i odvratno.

    Dečki su to odlično odsvirali, pregršt tehničkih riffova i prekida stvaraju brutalnu dinamičnu sliku, a vokal je taj zbog čega ovakva glazba najčešće izaziva podsmijeh kod vaših prijatelja koji vas uvijek pitaju: “Pa dobro, da li ti razumiješ i jednu riječ koju on pjeva?!”.

    Muziku podržava

    Light of Reality” odmah udara u glavu (nakon kratkog sporog metal intra) i ubija duplim bas bubnjevima, death ritmom i black vokalima. “Wrong Turn” već je malčice sporija, s ratničkim ritmovima, i pokazuje taj stalni detalj ovog benda – melodični bridge.

    Gotovo da je to već postalo pravilo, pa pjesme “The Last Breath” i “Paranoia” na sredini imaju jedan thrash metal instrumentalni dio, s melodičnijim gitarama (čak pokoji Iron Maiden dupli solo) i riffovima koji se već neko vrijeme pokazuju kao jedini detalj metal glazbe koji mi uvijek zvuči svježe i dobro.

    Iako ih mnogi trpaju u metalcore pokret kako bi se približili toj ogromnoj svjetskoj obitelji, Dying Humanity su odsvirali prosječnu death-core-grind ploču, koja u dosta trenutaka zvuči dosadno, a ponekad čak i smiješno i nategnuto.

    Osim super gitara, album “Fallen Paradise” nije donio ništa previše novo, već je samo podsjetio da danas i klinci koji izgledom podsjećaju na komercijalni emo bend znaju svirati nešto ovako brutalno i uvrnuto. U stilu Black Dahlia Murder i Nile. Još samo da su manje igrali na kartu da svi pomisle da su i oni iz Amerike…

    Muziku podržava