Dying Humanity
Fallen Paradise
Datum izdanja: 15.10.2007.
Izdavač: Restrain Records / Trolik
Žanr: Metal
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Zanimljivo je, pokraj milijardu sirotih bendova koji nakon desetaka i desetaka godina postojanja i neuspjeha i dalje pokušavaju, vidjeti jedan njemački Dying Humanity. Likovi postoje od ‘daaaaaleke’ 2006. godine i već imaju konkretni album.
U sve su krenuli jednim nadaleko hvaljenim mini CD-om “The Origin of Dying Humanity”. Snimili su ga sami u vlastitoj rupi za vježbanje i to samo četiri mjeseca otkad su se okupili.
A o kakvoj se glazbi radi? Dying Humanity pomiješali su grind, death metal, pokoji thrash dio i malo (danas već neizbježnog) američkog metalcore pristupa. Duboki guturalni glasovi prekrili su odlične riffove, ali po meni bend je malo previše otišao u tipične fore američkih bendova. Ako se uopće može upotrijebiti riječ ‘tipično’ kod glazbe koja svakom prosječnom ‘ne-metal’ slušatelju zvuči u najmanju ruku bolesno i odvratno.
Dečki su to odlično odsvirali, pregršt tehničkih riffova i prekida stvaraju brutalnu dinamičnu sliku, a vokal je taj zbog čega ovakva glazba najčešće izaziva podsmijeh kod vaših prijatelja koji vas uvijek pitaju: “Pa dobro, da li ti razumiješ i jednu riječ koju on pjeva?!”.
“Light of Reality” odmah udara u glavu (nakon kratkog sporog metal intra) i ubija duplim bas bubnjevima, death ritmom i black vokalima. “Wrong Turn” već je malčice sporija, s ratničkim ritmovima, i pokazuje taj stalni detalj ovog benda – melodični bridge.
Gotovo da je to već postalo pravilo, pa pjesme “The Last Breath” i “Paranoia” na sredini imaju jedan thrash metal instrumentalni dio, s melodičnijim gitarama (čak pokoji Iron Maiden dupli solo) i riffovima koji se već neko vrijeme pokazuju kao jedini detalj metal glazbe koji mi uvijek zvuči svježe i dobro.
Iako ih mnogi trpaju u metalcore pokret kako bi se približili toj ogromnoj svjetskoj obitelji, Dying Humanity su odsvirali prosječnu death-core-grind ploču, koja u dosta trenutaka zvuči dosadno, a ponekad čak i smiješno i nategnuto.
Osim super gitara, album “Fallen Paradise” nije donio ništa previše novo, već je samo podsjetio da danas i klinci koji izgledom podsjećaju na komercijalni emo bend znaju svirati nešto ovako brutalno i uvrnuto. U stilu Black Dahlia Murder i Nile. Još samo da su manje igrali na kartu da svi pomisle da su i oni iz Amerike…