Njegovo ekscentrično visočanstvo

Bonnie “Prince” Billy samo je jedno od umjetničkih imena Willa Oldhama. Neka od ostalih iza kojih se često skrivao su i Palace Flophouse, Palace Brothers, Palace Music, Palace Songs, ili jednostavno Palace, ali potpis na omotima njegovih albuma ionako nikada nije bio bitan. Ono što je bilo i do danas ostalo jedino bitno je kvaliteta njegove glazbe, a ona nikada nije bila upitna.

“The Letting Go” je njegov četvrti solo album snimljen pod pseudonimom Bonnie “Prince” Billy, a nastao je na Islandu, točnije Reykjaviku, što je, vjerojatno, dosta utjecalo na ekscentričan zvuk albuma. Njemu je uvelike pridonio i back vokal Dawn McCarthy iz Faun Fables, koja, za razliku od njezine prethodnice na “Master And Everyone”, zapravo, nije samo back vokal, nego je njezina uloga puno veća i gotovo ravnopravna onoj samog Oldhama.

Ona predstavlja i glavi razlog zašto je “The Letting Go” bolji i zanimljiviji od svojeg prethodnika, koji je zvučao kao da je snimljen samo zato da bi iskušavao strpljenje vjernih obožavatelja.

Što se tekstova tiče, nema prevelikih promjena, jer se oni i dalje vrte oko smrti, sexa i religije te stvaraju onaj nadrealan i fantastičan osjećaj, toliko poznat s prijašnjih Oldhamovih albuma.

Uvodna “Love Comes To Me” utjelovljuje ono najbolje na ovome albumu, istovremeno evocirajući najromantičnije trenutke glazbe Leonarda Cohena. U sličnom tonu će se nastaviti “Big Friday“, koja ipak pomalo vuče na Gorky’s Zygotic Mynci, dok će “Cold & Wet” dosta podsjećati na blues folk melodije starog Oldhama iz njegove Palace faze.

Svojom ‘manje je više’ poetikom kao moj favorit se izdvojila “No Bad News“, dok me “Lay And Love” podsjetila na još jedne Islanđane, Sigur Ros. “The Seedling” je posebna zbog gudačke sekcije koja se u njoj pojavljuje, a i Dawn McCarthy se ovdje doista potrudila ‘iz sveg glasa’.

Nekonvencionalan kakav već je, Oldham je svojom imaginacijom i opet uspio izaći izvan uobičajenih okvira, pa se niti na njegovom novom albumu nemojte bespotrebno pokušavati predvidjeti što vas ovdje sve čeka.

Najveća razlika između “The Letting Go” i prijašnjih albuma Bonnie “Prince” Billyja je ta što vas on neće uvući u svoj vlastiti emocionalan svijet i neće puno toga zahtjevati od vas, osim možda malo vremena da ga preslušate i zavolite. A toliko mu, vejrujem, ipak možete pokloniti.