Nizozemski country s pravim mirisom Nashvillea

Svi znamo da je Eurovizija parada kiča i da posljednjih 15-ak godina mogu pobjeđivati razni frikovi, a ovdje ćemo ipak pričati o pravim zvijezdama ovogodišnjeg showa za najbolju pjesmu u Europi koji su pokazali da se i s countryem može uspjeti.

The Common Linnets su novo osnovan bend za Euroviziju 2014., a čine ga nizozemski country pjevači Ilse DeLange i Waylon koji imaju već dosta uspjeha u matičnoj zemlji, i redovito za svoje pjesme surađuju s Amerikancima. Znači, već u startu možemo reći da Nizozemci mogu znati kako se radi country.Album je pravi nashvilleski, pjesme su spojile country, bluegrass i pop u najboljem obujmu, pa bi malotko mogao reći da The Common Linnets zapravo nisu Amerikanci. Može ih se usporediti kao imaginarnu suradnju Norah Jones i Jacka Whitea s time da ipak ima dosta razlika, posebno u bojama glasa. Upravo vokalne harmonije su vrlo dojmljive, pa one daju neku vrstu pozitivizma uz često vrlo vesele melodije.

Najdomljivija pjesma albuma je upravo pjesma koja je Nizozemsku i predstavljala na Euroviziji, a ujedno “Calm After the Storm” i otvara izdanje “The Common Linnets”. Nadam se da će Marko Tolja, koji tvrdi da više nema dobrih country stvari, otkriti ovu skladbu, pa ju u nekoj narednoj sezoni ‘njegovog showa’ i otpjevati s nekom novom ‘zvijezdom’.

Preslušavajući album dalje, jasno se razabire da Ilse većinom vodi glavnu riječ, te da je Waylon najbolji mogući pobočnik, iako i on ima svojih blistavih trenutaka. Već u drugoj “Hungry Hands” sve malo podsjeća na suradnju Kida Rocka i Sheryl Crow u pjesmi “Picture”, znači zabavno i komercijalno prije svega.

Waylon uzima stvar u svoje ruke u “Arms of Salvation” koja zvuči kao neka izgubljena pjesma Jacka Whitea, “Lovers & Liars” je country pop s velikim refrenom, “Broken But Home” je upečatljiva balada, dok pred kraj treba još izdvojiti “Time Has No Mercy” koja ima gotovo ratnički ritam.

Generalizirajući ovo izdanje možemo reći da je album “The Common Linnets” jedno pravo izdanje iz Nashvillea kojeg se ne bi postidjeli i mnogo renomiraniji izvođači od Ilse i Waylona, pa slobodno mogu zaključiti da je album jednako zabavan kao prošlogodinji prvijenac mlade Kacey Musgraves.

Budući da je bend složen isključivo za prigodu Eurovizije, ostaje nam za vidjeti da li će se suradnja nastaviti zbog ogromnog uspjeha kojeg su postigli. Nedostajalo im je malo, vjerojatno da nije postojala austrijska ‘bradata žena’ lakoćom bi uzeli pobjedu, ali i ovako su postigli rezultat kakvog Nizozemska nije imala već 40-ak godina (zadnjih desetak su najčešće ispadali u polufinalima).

Bila bi prava šteta da ne nastave jer su stvarno dobar tim, a malo tko bi očekivao da se može napraviti toliko moćna country stvar koja će oduševiti Europu na ovakav način.