Niti nigdje niti negdje

Bend koji dolazi iz rumunjskog grada Constanta svoje ime duguje pokojnom velikanu Ronnieu Jamesu Diu, preciznije, njegovom albumu “Magica” iz 2000., a za postojanje je najzaslužniji gitarist Bogdan Costea, koji ga je osnovao 2002. i u svojoj desetoj obljetnici s njim dogurao do šestog studijskog albuma.

Dakle, dosta je vremena prošlo, puno se albuma objavilo za taj period,
ali ne može se baš reći da se radi o bendu koji je ostavio značajniji
trag na metal sceni i Rumunjsku ozbiljnije upisao na ‘metal mapu’.Razloge trebamo, prije svega, tražiti u neoborivoj činjenici da se bendovi iz jugoistočne Europe konstantno podcjenjuju, teško probijaju na europskoj, još i više na svjetskoj sceni, da im mediji u pravilu nisu skloni, da je konkurencija u metalu ogromna, ali isto tako, nije baš da je i sama Magica ‘bend od formata’. Ipak, jedan je sasvim dobar power/heavy metal sastav, čiji je rad oslonjen i naslonjen na glasne riffove i solo dionice, te na vokalne izvedbe Ane Mladinovici, dobre, a opet ne posebno dojmljive pjevačice, smještene negdje na pola puta između ženskih heavy i operetskih soprano pjevanja na koje smo naučeni u bendovima sa snažnim simfonijskim obilježjima.

Rekli bismo da upravo nešto takvoga ovdje nedostaje, a tome je razlog što su klavijature zamijenjene drugom gitarom, pa se, očekivano, dobilo na gitarskoj energičnosti i slojevitosti, no ipak se stječe dojam da je izostanak orkestralnih dijelova puno veći gubitak negoli je ‘poduplavanje’ gitara dobitak. Sigurno je da je to smišljeno, vjerojatno se željelo zvučati energičnije, više metalski, no ostavljeno je prostora za takve dodatke, i tu leži problemčić. A to, zapravo, zahtjeva i ‘phantasy’ podloga. Upravo bi, makar i kontrolirani, angažman klavijatura osnažio atmosferu, dao pjesmama potrebnu dubinu i širinu, dijelom čak i sofisticiranost, a svakako ozbiljnost i dopadnost. Ovako se u većini njih stječe dojam neprestanog ‘prepucavanja’ gitarskih i vokalnih sekcija, što vrlo brzo i neminovno donosi gubitak interesa, ili jednostavnije rečeno – brzo dosade. Jer su, naprosto, preslične.

Bez obzira što imaju lijep, jasan i steroidan, melodijama ispunjen sound, koji se kreće po granici heavy i power metala, te hard rocka s povremenim neoklasičarskim utjecajima Yngwie Malmsteena (“Open“), nedostaje im teatralnosti kakvu su imali prošli albumi, a za koju je napravljena sasvim solidna podloga. U širinu se ipak otišlo s vokalima, pa se na dosta mjesta čuju, uglavnom muške, prateće izvedbe, ponegdje i grubljih formi, čak na granici growla, što daje punoću kompletnoj vokalnoj formi, a pomalo nespretno, više onako školski zvuče duplane, višeslojne vokalne izvedbe.

Glazba je bez dvojbe previše centralizirana, ponajprije na riffičnu, zatim na vokalnu bazu, dok su bubnjevi i bas linije poprilično standardni, uglavnom totalno u drugom planu i tek se u nekoliko navrata ističu bubnjarski ‘rafali’ s brzim dvostrukim udarcima, tipičnim za power metal. Basevi baš i ne, nekako su previše podatni i pedantni, bez nekih posebnih samoinicijativa i uglavnom su tek – ritmike. “Center Of The Great Unknown” donosi hard’n’heavy mekoće, melodije, ali i snage i riffične agresije, ponekad i u ozbiljnom nerazmjeru s vokalima, u slučaju “Masterspell” mogli bismo pričati o mini-dodacima melankolije na gothic način, “Mark Of Cain” je srednjeritmički, gitarama (pre)nabijeni naslov, a pjesmi “Under The Auroras” mogli bismo pripisati najviše power karakteristika.

Uglavnom, “Center Of The Great Unknown” jedan je od onih albuma nakon kojih vam u ustima ne ostane nikakav okus. Niti gorak niti sladak. Niti nešto niti ništa. Neke stvari vam se istovremeno i dopadaju i ne, neke pjesme bi vam mogle biti dobre, a možda i ne. Definitivno, album koji je imao potencijal, ali ga nije do kraja iskoristio. Zašto je to tako, to bi ekipa ovog solidnog benda trebala najviše sama proanalizirati, no isto tako, sigurno je da će album pronaći put do slušatelja, kojih vjerojatno neće biti u nekoj enormnoj cifri, ali – bit će ih. Za pretpostaviti, najviše će zaintrigirati one koji vole Epicu.