Ništa od čarobiranja i magijanja

Muzika većine bendova koji dolaze s Rise Above etikete svodi se na isto ili u najmanju ruku slično ‘drobljenje’ pa tako niti engleski Electric Wizard nije donio bitni odmak. Poprilično sporu kombinaciju stoner i doom rocka/metala s teškim, gotovo maksimalno distorziranim gitarama te turobnim, pesimističkim, depresivnim pjevanjem i mutnom, gotovo muljevitom, podosta nejasnom produkcijom.

Ovakvu će muziku njezini pobornici sigurno pozdraviti i ispjevati joj ‘ode klanjanja’, no za nešto ozbiljnije ipak se trebalo puno više potruditi. Jer i unutar ovoga stila ima dosta zanimljivih bendova (npr. Grand Magus), koji u svojim ostvarenjima znaju ponuditi puno bolje i jače kreativne omjere nego su ovi ovdje.

Zna se da ovakva muzika ljudima koji je baš ne ‘šmekaju’ donosi neizdrživu sporost i dosadu, a svi koji o njoj razmišljaju baš na taj način, nakon što čuju ovaj album bit će još sigurniji da su im procjene ispravne. Ovo je doista dozlaboga naporan, neizdrživo dosadan album i jedan od onih, kako volimo reći, za kojeg se čovjek stvarno mora prisiliti da ga presluša od početka do kraja.

Naravno, pod uvjetom da ne spada u kategoriju s otvaranja drugog stavka ove recenzije. Jasno je da je u slučaju da je ovdje napravljeno otprilike prema stilskim zahtjevima i kada bi muzika bila, recimo, življa, poletnija i melodičnija, onda to više ne bi bilo to. Ali ipak, što je previše, previše je.

Istina je da ima nekih dijelova (opet) nekih pjesama (“Dunwich” ili “Saturnine“), s jačim omjerom epskog ugođaja, u kojima se osjeća nešto više života. No većina ih, bez obzira što su u nekim korišteni, ‘ajmo tako reći, specijalni valjda računalni efekti, usprkos većoj duljine trajanja obiluje jednostavnošću i nedorađenošću, što automatizmom prouzrokuje neizlječivu dosadu.

Bez obzira što u idejno-tehničkom projektu, a poglavito u mračnije nastrojenom tekstualnom dijelu ima određenih poveznica s Black Sabbathom, grijeh bi bio “Witchcult Today” preporučiti štovateljima tog benda. Jer on to u generalnom presjeku baš i ne zaslužuje. Bez obzira što, opet kažem, ima dodirnih točaka, one nisu takve snage da izvuku album iz ‘kaljuže’ u koju se sam uvalio.