Ništa novo od Strokesa

Kad je izašao prvi album od The Strokesa bio je definitivno nešto osvježavajuće na rock sceni. O.K. možda sam malo pretjerao, ali album stvarno nije bio loš za debi. Drugi album “Room On Fire” se, eto, nedavno pojavio na tržištu i nije nam ponudio ništa novo. I ovaj album ima strašno lošu produkciju, te zvuči kao da ga slušate na starom radiju s pretjeranim visokim tonovima

Gitare zvuče ‘mekano’ i ‘mutno’, a Casablancas je opet ‘sfiltrirao’ glas, što mi se nije baš svidjelo ni na prvom albumu. Mislim, fora je to na nekoliko stvari, ali album postaje naporan, jednoličan i dosadan, već nakon slušanja prvih par pjesama. Po mojem mišljenju zvuk Strokesa je manje ‘opak’ i manje rockerski nasparam prvijenca “Is This It”, čak i od nekih brit-pop bendova. Što se tiče prepoznatljivosti, dečki su obavili ‘dobar’ posao. Ako čujete jednu pjesmu od Strokes-a, definitivno će te prepoznati i ostale pjesme koje izvode, ali i tu je odmah i najveći problem njihovog albuma – neraznovrsnost. Dobro, nije baš sve tako crno, jer pjesma “12:51“, ujedno i prvi singl ‘vuče’ na sintetički pop, a “Between Love & Hate” na reggae (samo nemojte to reći rastama), te vrše svojevrsnu suptilnu diverziju na tipičan zvuk Strokes-a.

Na drugom albumu nema ni zaraznih melodija, koje su se mogle svidjeti na “Is This It”, pa čak nema ni vedrine koja je krasila prvi uradak. Pjesme su znatno sporije i melankoličnije, pa ih je teže podnijeti. Tehnički, album također nije sjajan, jer Strokes-i koriste par akorda koji se ponavljaju, baš kao i sve ostalo na “Room On Fire”.

Od Strokesa nisam puno očekivao, pa i nisam puno dobio, te definitivno mislim da su komentari poput onih da su Strokesi spasitelji garage-rocka, jako pretjerani i naročito preuranjeni. Iskreno, “Room On Fire” možete slušati, kao pozadinsku muziku, dok obavljate npr. kućanske poslove, ali nikako se ne možete natjerati ‘daviti’ u njemu nanovo.