Ništa nova, ništa nova

U sjeni svog velikog celuloidnog brata koji se odaziva na ime “Vječni sjaj” i trenutačno igra u vašim kinima, ovaj dvostruki live-album predstavlja njegovu audio-varijantu, trenutačno se nalazi u vašim dućanima, zove se “Shine a Light“, a njihovi očevi su pravi djedovi rock and rolla, legendarni The Rolling Stonesi.

Ovaj najdugovječniji svjetski rock sastav ima dugu tradiciju obilježavanja svojih koncertnih nastupa. Počevši od “Get Yer YA Ya’s Out” snimljenog 1969. u Madison Square Gardenu u New Yorku, preko albuma “Still Life” iz 1981. pa do recentnijih “No Security”(1998.) i “Live Licks” (2004.).

Ovim uratkom se ponovo vraćaju u New York, ali ovaj put na lokaciju Beacon Theatrea, dvorane izuzetne akustičnosti i veličanstvenog izgleda. No, kako se ovdje ipak bavim zvukovnim aspektom spomenutog celuloidnog uratka, onaj vizualni ću ostaviti za neku drugu priliku.

Iako je predstavljen kao novi album ovih otočkih glazbenika, on je nov samo za ‘apsolutne početnike’, kako bi to rekao jedan njihov zemljak i glazbeni kolega. Dvostruki disk tako donosi 22 kompozicije, svojevrsnu kombinaciju najhitoidnijih, najpoznatijih i najizvođenijih, i onih manje poznatih, rijetko izvođenih i gotovo zaboravljenih.

Zanimljivo je da baš te gotovo zaboravljene unose svježinu u ovaj koncertni zapis. Naime, The Rolling Stonesi na turneji kotrljaju se kao rock-lavina koja ne ostavlja mjesta prevelikim improvizacijama, a na njihovoj set-listi gotovo nikad ne izostaju “(I Can’t Get No) Satisfaction“, “Start Me Up“, ili “Tumbling Dice“. Zbog toga navedene pjesme za poznavatelje opusa ovog sastava ne donose ništa nova. One su prvoklasno izvedene, iz njih pršti specifična energija koja je karakteristična za ovaj sastav, no to smo već čuli.

Već je ustaljeno pravilo da epitet većeg koncerta mogu dobiti jedino oni koji sa sobom nose i glasna gostujuća imena. Stonesi tu također imaju dugu tradiciju, primjerice gostovanja Erica Claptona (“Flashpoint”,1991.), Davea Matthewsa i Taj Mahala (“No Security”,1998.), pa sve do Eddia Veddera (“The Biggest Bang”, 1997.). Ovdje su gosti izvrsni Buddy Guy (“Champagne & Reefer“), solidni Jack White III (“Loving Cup”) i loša Christina Aguilera (“Live with Me”).

Buddy Guy je ikona američkog bluesa, jedan od njegovih najvažnijih interpretatora i osoba koja ulijeva strahopoštovanje svojim kolegama na kojoj se god pozornici pojavio. Njihova zajednička interpretacija McKingley Morganfeldove pjesme je izvrsna, a Jaggerovi krivudavi i Guyevi snažni i sugestivnošći obojani vokali se odlično poklapaju, a isto se može kazati i za Guyevu gitaru i gitare Richardsa i Wooda.

Naime, da ničeg od navedenog nema, za odličnu ocjenu ovoj suradnji bila bi sasvim dovoljna završna solistička gitaristička dionica ovog veterana, na koju je nemoguće ne zapaziti.

Pop “Loving Cup” pokazao se izvrsnim temeljem za mladog Jacka Whitea, koji je ovom prilikom zamijenio Meg White s najpopularnijim svjetskim rock kvartetom, bitno se odmakao od svog autorskog senzibiliteta i pokazao da je perspektivan glazbenik koji jednako spretno pliva i kroz vode drugih glazbenih žanrova.

Najmlađa od gostiju, Christina Aguilera, nažalost se izvedbeno pokazala i najlošijom. Iako je gostovala u koncertno iznimno popularnoj “Live with Me“, pokazala je da je glazbeno- stonski nekompatibilna i da nikako nije dorasla svojim dvostruko starijim domaćinima. Vokalno izmijenivši način svoje interpretacije i pokušavši se prilagoditi ogoljelom i sirovom zvuku popularne grupe, postiže kontraefekt izgubivši se u nepredvidljivim Jaggerovim dionicama i u snažnoj zvučnoj pozadini.

Prisjetimo se samo izvrsnih dueta između Jaggera i njegove back-vokalistice Lise Fischer prilikom koncertnih izvedbi “Gimme Shelter”, i odmah postaje jasno koliko joj je Aguilera vokalno inferiorna. Ipak, pokazala je jednu stvar.

Vokalne sposobnosti Micka Jaggera često su u sjeni njegove eksplozivne koncertne koreografije ili skandala koji se za njega (njih) često vezuju. Također, njegovo pjevanje i njegov glas toliko je čest gost u vokalnim kulisama mnogih društvenih događanja da se zaboravlja da ovaj šezdesetpetogodišnji kantautor izvrsno – pjeva!

Pjevanje Keitha Richardsa i njegove izvedbe također predstavljaju svjetlije točke albuma. Počevši od akustične, slide-guitar potpomognute blues laganice “You Got the Silver“, preko rockerske “Connection“, prilikom koje se prisjetio svoje samostalne karijere s pratećim sastavom The X- Pensive Winos, pa sve do “Little T&A“.

Stonesi su poznati po bučnom (i zvučnom) otvaranju (i zatvaranju) svojih koncerata pa ni ovdje nije riječ o iznimci. Eksplozivna “Jumpin’ Jack Flash” probija led i prepušta mjesto više-manje poznatim skladbama iz bogatog Jagger/Richards repertoara. Valja istaknuti koncertno raritetnu, prekrasnu baladu “As Tears Go By“, crnobojnu, ali ne i bezbojnu “Paint It Black“, pa sve do završne, naslovne “Shine a Light” originalno izdane 1972. na njihovom albumu “Exile on Main St.”.

Ipak, unatoč legendarnom filmskom redatelju (Martin Scorsese), glazbenoj produkciji iskusnih The Glimmer Twinsa i sastavu koji odlično zvuči, originalniji odabir pjesama ili jednostavno jednostruki, a ne dvostruki live-album, uzdigao bi ovaj uradak na višu razinu. Ovdje album funkcionira kao soundtrack filma koji je ipak snimljen isključivo zbog svoje vizualne komponente, jer su Stonesi svoje koncertne zapise zvukovno više puta ovjekovječili.

Ipak, iako također posjeduju brojne videozapise, često puta i na više diskova izdavane, filmska veličina poput Martina Scorseasea nikad nije stajala iza kamera koje su ih snimale.

Ovaj uradak je jednostavno oblik soundtracka koji nužno prati svaki veći filmski uradak. Stonesi su imali puno boljih koncertnih albuma, na kojima je sva pažnja bila usmjerena ka njihovom zvuku. Ovdje se ipak radi o suradnji dvaju velikana, koja se nužno mora promatrati kao cjelina, tj. u njezinom filmskom obliku, a ovakav oblik izdanja vrijednost te cjeline višestruko umanjuje.