Ništa nije sveto, sve je bruto i neto, sve je zabava

    2775

    Roger Waters

    Amused to Death (Reissue)

    Datum izdanja: 24.07.2015.

    Izdavač: Columbia Records / Menart

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. The Ballad of Bill Hubbard
    2. What God Wants, Pt. I
    3. Perfect Sense, Pt. I
    4. Perfect Sense, Pt. II
    5. The Bravery of Being Out of Range
    6. Late Home Tonight, Pt. I
    7. Late Home Tonight, Pt. II
    8. Too Much Rope
    9. What God Wants, Pt. II
    10. What God Wants, Pt. III
    11. Watching TV
    12. Three Wishes
    13. It’s a Miracle
    14. Amused to Death

    Krajem srpnja u trgovine je stiglo reizdanje “Amused to Death“, trećeg rock albuma Rogera Watersa prvotno objavljenog prije 23 godine.

    Bivši basist i mastermind Pink Floyda kao razlog reizdanja navodi da
    album ‘kod publike nije izazvao onoliko pozornosti koliko je zasluživao
    kada se pojavio’.Većina onoga što sam tada želio reći albumom, aktualnije je danas u 2015. nego u 1992.” kaže Waters o svom konceptualnom albumu s kojim se obrušio na društvo koje poput spužve i bez trunke razmišljanja upija sve što stiže s malih ekrana. Centralno mjesto u svakoj dnevnoj sobi u većini slučajeva zauzima televizor, a osuvremenimo li izraz ‘mali ekran’ na pamet padaju zasloni različitih uređaja kojih do prije dva desetljeća praktički nije ni bilo u masovnoj upotrebi.Internet, pametni telefoni, tableti, računala (nastavite niz) učinili su da nam je svaka informacija dostupna bilo kada i bilo gdje. S očima prikovanim za zaslone i motom ‘pics or it didn’t happen’ dolazi do ‘isključenja’ od stvarnosti: dogodi li se neka nesreća – češće ćete vidjeti ljude kako snimaju prizor nego kako hitaju u pomoć ozlijeđenima. Čitav društveni sustav vrijednosti danas je poremećen, znatno više nego početkom devedesetih godina prošlog stoljeća.Waters je na “Amused to Death” počeo raditi još 1987., malo ga je omeo bivši bend koji je iste godine objavio “A Momentary Lapse of Reason” i zaputio se na turneju, a kako je ime benda ipak zvučnije od imena jednog člana, trebalo je pet godina da mu album ugleda svjetlo dana. U tih pet godina mijenjali su se suradnici (Jeff Beck, Don Henley iz Eaglesa, Steve Lukather i Jeff Porcara iz grupe Toto, Randy Jackson, Rita Coolidge…), dorađivale su se i pretumbavale teme, a kada diljem svijeta zazveckalo oružje – koncept albuma je zaokružen.Prvi zaljevski rat, masakr studenata na pekinškom trgu Tiananmen, vječne afričke sukobe, pa i naš Domovinski rat s lica mjesta pratile su televizijske kamere donoseći slike na male ekrane kilometrima udaljenih vlasnika. Umiranje na televiziji bio je za njih dovoljno dalek prizor u koji je lako površno uroniti i izroniti. Mi smo, pak, u rujnu 2001. u izravnom prijenosu pratili rušenje njujorških blizanaca, gledali ljude koji su iz tornjeva u plamenu skakali u smrt, a danas gledamo ultimatume ISIL-ovaca s taocima u narančastim kombinezonima koji čitaju vlastitu smrtnu presudu. No možemo li se doista staviti u kožu tih ljudi? U njihove misli i osjećaje?

    Nipošto ne treba reći da je to zabava, ali da nam odvlači pažnju od naš stvarnih, životnih problema – to nije sporno. Kada je prije nekoliko godina tsunami pomeo japanske domove, novine su pisale o jednoj hrvatskoj obitelji koja je spremna pružiti krov nad glavom Japancima koji su ostali bez ičega; kao da u Hrvatskoj takvih ljudi nema.

    Muziku podržava

    Naslov inspiriran knjigom “Amusing Ourselves to Death: Public Discourse in the Age of Show Business” donosi holivudsku inačicu “Opomene” A.B. Šimića o ‘čovjeku koji treba paziti da ne ide malen ispod zvijezda’ gdje nas je sadržaj s ekrana ‘zabavio do smrti’, kako su to zaključili vanzemaljci kada su našli ljudske ostatke uz ‘snijeg’ TV prijemnika. “Amused to Death” analizira, kritizira i propitkuje naše banalno shvaćanje velikih i često tragičnih tema secirajući precizno karakter ljudske vrste. Sve Watersove omiljene teme su prisutne: od kapitalizma, konzumerizma, religije i ratova, do Nijemaca, Židova, Arapa pa nadalje.

    Iako su tekstovi većinom slojeviti, britki i lucidni, atmosfera živopisna, čitav album pati od standardne Watersove boljke, a to je nedostatak osjećaja za melodiju. U Floydima su tu manu krpali Richard Wright i David Gilmour, pa slobodno možemo reći da odlaskom Watersa iz benda nitko nije pretjerano profitirao: Floydi su nastavili manje-više bezidejno, a Waters više-manje bezmuzikalno.

    Doduše, album nije ni zamišljen za lagano slušanje, nema hit singla niti bilo koja od 14 pjesama može funkcionirati samostalno izdvojena iz cjeline. Zamišljen je kao film na velikom platnu i taman pleše na granici nadriumjetnosti i pretencioznosti, baš kao i Watersovo najpoznatije čedo “The Wall”. Neki će reći da je “Amused to Death” njegov najbolji solo uradak, neki će reći da je čista bezvezarija, a istina je negdje u sredini.

    Današnje površno društvo, lišeno empatije i fascinirano svakodnevnim banalnostima, vjerojatno nema dovoljno strpljenja i koncentracije poslušati ovih osamdesetak minuta u cijelosti pa donijeti vlastiti sud o albumu. S druge strane, osamdeset minuta nekako prebrzo proleti kada se namještate u pozu za savršeni ‘selfie’. Pics or it didn’t happen.

    Muziku podržava