Nigele, vrati se doma…!

Ne trebate biti liječnik s položenom Hipokratovom zakletvom da biste mogli postaviti dijagnozu albumu što ga njegov idejni vođa naziva ‘vrlo lijepim’ (ili ljupkim, kako mu drago), a koji je sastavljen od dva diska, od kojih se prvi kiti titulom ‘Melody’, a drugi ‘Invention’.

Svi ovi simptomi bez dvojbe ukazuju da je riječ o razvijenom obliku pretencioznosti egocentričnog profila, što je osobina od koje Nigel Kennedy – virtuoz violine i propagandističke ekscentričnosti – ne odustaje već dobrih petnaestak godina; otprilike od onog trenutka kada je klasičnu glazbu (opetovano) proglašavao ‘ostavštinom mrtvaca kojom se više ne želi baviti’.

Iako je s marketinške strane nedvojbeno riječ o uspješnoj medijskoj manipulaciji u svrhu pridobijanja neke druge publike, iz intelektualne i pogotovu glazbene perspektive riječ je o krajnje nezrelom i nesuvislom poviku.

Ta ista ‘glazba mrtvih tipova’ je, na kraju krajeva, i dovela Kennedya na sve liste najprodavanijih izvođača klasične glazbe te mu donijela zvjezdani status ne samo u ozbiljnoglazbenom establishmentu – zahvaljujući čemu je i mogao krenuti u razmišljanje o drugim žanrovima, upuštajući se u elitne projekte poput jazz i kletzmer albuma s all-star ekipama.

Stoga se previđanje ovih činjenica ukazuje poprilično iritantnim; tim više što već i sama koncepcija imidža ‘elitnog klasičarskog buntovnika’ zvuči veoma nategnuto – otprilike kao da kupujete Lacoste majice, a onda ih režete škarama da bi hodali uokolo u dronjcima i govorili kako ste punker. No Kennedyev problem nije tek u tome; još je veća nevolja što njegovi kreativni izleti najčešće ne zadovoljavaju prohtjeve poklonika žanrova s kojima koketira.

Potonja mana bila je vidljiva od glave do pete Kennedyeva “Blue Note Sessions” uratka, gdje se regrutacija Lovana, Cartera, DeJohnettea i bratije doimala više kao snobovsko šepurenje, negoli potrebom zbog visokih ambicija i zahtjevnosti materijala. Bolno plošno i predvidljivo poigravanje općim jazz-mjestima u takvom se društvu doimalo gotovo blasfemičnim.

“A Very Nice Album” nije ipak toliko samodopadan: Kennedy je složio dvostruki album autorskog materijala sa svojom prokušanom poljskom družbom i lijepo ga opremio. Nevolja je međutim u tome što su te tri osobine ujedno i gotovo sve vrline ove poveće cjeline, zamišljene kao jedva prekinuti tok skladbi koje povezuju kraći eksperimentalno-instrumentalni interludiji, nazvani “Transitoire“.

Nije, naime, posve jasno što Kennedy želi ostvariti ovom pločom: album nije niti dovoljno ambijentalan da bi bio komad suptilnih atmosfera, niti dovoljno skladateljski i glazbeno ambiciozan da bi od slušatelja iskao puni fokus. Ova idejna nezaokruženost osobito je jasna na prvom disku, koji lebdi na razmeđu spacijalnosti, jazz-rocka i mekanih pop-struktura – a tu je i Kennedyeva trajna fascinacija zvukom Jean-Luc Pontya i Jerry Goodmana iz ere Mahavishnu Orchestra, vidljiva iz aviona.

Dovoljno bolan dokaz je “Carnivore of the Animals“, koji uistinu zvuči kao lounge-verzija Mahavishnu Orchestra za yuppie u srednjim četrdesetima. No Kennedy čitav album svira isključivo električnu violinu, često upregnutu u pripadajuće distorzije i efekte. Jedna od najvećih žrtava ove fascinacije je zamorna “Invaders“, prilično ofrlje producirana završna skladba prvog CD-a, toliko neinventivni komad fusiona da gotovo tjera na mrštenje.

Pribrojite potom još i činjenicu da Kennedy pjeva na nekoliko skladbi, i to nedovoljno dobro (“Boo Booz Blooooze” traje 10 minuta i pravi je festival neukusa). Nema, dakle, iznenađenja u tome što “Melody” ni u jednom trenutku ne zarađuje prolaz.

Drugi disk manje je egzibicionistički – skladbe poput proljetno ozračene “15 Stones” i karipski pofarbane “Where Our Paths Meet” pokazatelji su veće fokusiranosti i discipline – ali u svemu tome nema nikakve znatnije skladateljske inventivnosti, ničega zbog čega biste kazali ‘E, ovo je dobra stvar’. Sve je to pitko, široko, slušljivo, ali nije nimalo impresivno i pamtljivo.

Da više ne trošimo riječi: provjereni maestro koji se pošto-poto želi predstaviti kao pali anđeo klasike (sigurni smo da bi i on sam ovakvu sintagmu rado iskoristio za daljnju promidžbu) trebao bi se vratiti kući, to jest u klasičnu glazbu. Dakako, nakon ovoliko smišljenog, komercijalnog pljucanja u tanjur na račun kojeg i dan-danas jede – nije ni to sasvim jednostavno.

No na tom putu barem je početna točka i više nego jasna: jazza se treba okaniti pod odmah, kako za dobro svoje reputacije, tako i nas koji ga povremeno čujemo u tom fahu. Na posljednja dva albuma s izrazitijim jazz-ambicijama nakrcao je bofl-robe za sljedećih pet godina. U usporedbi s njima, Vivaldi što ga Kennedy izvodi nasred Royal Albert Halla u crno-bijelim golf-cipelama istinski je praznik, čak i kad gospodin solist luđački poskakuje za 180 stupnjeva na svakoj jačoj promjeni dinamike.

Takvi ekscesi bijahu još u dobroj mjeri simpatični, upravo zato jer su bili popraćeni izvrsnom glazbom, koja je Kennedyu i davala legitimitet za takve (i slične) ekscese.

“A Very Nice Album” pak nastavlja niz manirizama u kojima legitimiteta ni za kakvu pretencioznost nema; čak ni za sviranje tako okoštale forme kao što je jazz-rock.

Postava: Nigel Kennedy – violina, Adam Kowalewski – bas, Pawel Dobrowolski – bubnjevi, Tomasz Grzegorski – tenor saksofon, Piotr Wylezol – klavir.