Ni estrada ni trend već rock’n’roll bend

Bend koji je u zadnje tri godine, otkako se vratio nakon poduže pauze, napravio jako puno dobrih stvari za hrvatski rock’n’roll, a i ozbiljnu glazbenu scenu ako takve još ima kod nas, trebao je samo jednu ‘sitnicu’ da zaokruži priču o sretnom povratku – novi album.

A on nikako i nikako da stigne. Čak se uspjela napraviti i koncertna promocija, no jednostavno ga nije bilo. Iščekivanja koja se protežu mjesecima, čak možda i godinu dana unatrag, bila su sve veća, a neizvjesnost je opasno dosezala gornju granicu strpljenja i izdržljivosti.

Spas od sloma živaca i utaživanjem gladi za njime tražen je u nekoliko najavnih singlova, pa se uz njihovu pomoć pokušavalo naslutiti kakav će biti album koji nasljeđuje 14 godina star “Ruski rulet”. Naslućivati se moglo, ali nikako ne i sa sigurnošću procijeniti kako li će sve to skupa izgledati. Ili bolje reći zvučati. I kada je napokon, ali zaista napokon objavljen taj album, koji je dobio ime “Vrati se na svjetlo“, napokon se moglo i na miru osluhnuti što je to donio.

Glupo bi bilo reći da je donio zrelost, jer pobogu, ako ovi momci sada nisu zreli, kad li će biti? Vjerojatno nikada. Prije bismo mogli reći da je donio ono što se očekivalo od Opće opasnosti, s ipak nekim različitostima, koje opet, nisu revolucionarne, ali su ugodne za čuti i vidjeti. To se nikako ne odnosi na naslovnicu. Obično se prvi dojam vezuje uz njih, pogotovo kada su čudne, blago rečeno, a ova je takva. Ili u najmanju ruku atipična za Opću opasnost.

Više bi odgovarala plakatu nekog filmskog serijala ili možda čak jednom našem dance bendu čije ime nije vrijedno spomena, barem ne na ovom mjestu i ne u kontekstu materije kojom se bavimo. A prefotoshopirani članovi benda ‘smješteni’ u unutrašnjosti omota nisu za komentirati. Tek spomenuti da i nisu baš toliko stari da ih se treba pomlađivati.

Dakako, sve je to manje bitno, nekima potpuno nebitno, jer ionako sve su nas zanimale pjesme koje se na njemu mogu čuti, a one su u do sada neuobičajenom omjeru, s obzirom da ima sedam himničnih hard rock naslova i pet balada. Dakle, skoro pa – neriješeno. Himnične hard rock ‘raspaljotke’ i emotivne balade ionako su nešto što obilježava karijeru ovog benda, no ni na jednom od tri albuma balade se nisu tako ‘opasno’ približile žešćim i bržim naslovima.

A kad smo kod omjera, daleko važniji od spomenutog je onaj instrumentalni, u kojem gitare imaju glavnu ulogu, vode glavnu riječ, no iako potentne, moćne, nisu isforsirane i predominantne. U njihovim glasnim i energičnim riffično/solističkim dionicama prepunim melodija ostavljeno je i više nego dovoljno prostora za ostale elemente.

Zamjetan je tako i velik doprinos ostalih svirala, lijepo se čuje ritmički sklad bubanj i bas sekcija, koji se okušavaju i u solo varijantama, a izrazito su dobre i utjecajne, mislim kao nikada do sada, klavijature, koje uz svoj uobičajeno tečan, plutajuće-umirujući izričaj, jasno teže i ka dramaturgiji koju prenose na kompletan opus albuma, sa dijelovima koji opasno naginju ozbiljnim orkestracijama. Usto, pogotovo ih je lijepo čuti na mjestima gdje ‘pokrivaju’ gitare.

Jedan od najjačih aduta albuma je produkcija – vrlo snažna, fino obrađena i izrađena, najzaslužnija je za gore spomenuti omjer, odnosno da se sve uvijek može dobro i razgovijetno čuti i doživjeti. Vokalne dionice i ovoga su puta odrađene izvrsno, pravo liderski, boja glasa i stil Perinog pjevanja uobličava i vjerodostojno transformira tekst s papira u pjevačku priču, tonaliteti su mu jako dobro ‘razvijeni’, a u pjevačkom dijelu svakako treba izdvojiti i vrlo sugestivne i dosta utjecajne back izvedbe.

Tekstovi su također oduvijek bili snažno oružje benda, odnosno Marija Vestića, koji je i ovdje ‘alfa i omega’, pa je tako slučaj i ovoga puta. Duboki, misaoni, pa i na mjestima literarno uvjerljivi. Koncepcijska forma od dva strofična plus (između) refrenski dio, koja je obilježje gotovo svih pjesama, na prvi pogled djeluje kao da ima preponavljajući potencijal, no njihova elastičnost, rastegnutost, te snaga i energetska vrijednost pjesama tako nešto anulira. A i nema previše tekstualnih ‘vraćanja unatrag’.

Osim toga, uz uobičajenu ljubavnu tematiku, dio pjesama u sebi nosi određene poruke, bazirane na događanjima iz svakodnevnog života. Hvala Bogu, pa se ne radi o često besmislenom i beskorisnom ‘iskrcavanju’ tone socijalnih tema ili ‘pljuvanju’ politike, omiljenih i dosadno-ljigavo-isluženih tema dobrog dijela naših bendova, već o nekima sa nešto drugačijim, čak bismo rekli i korisnijim predznakom.

Prva među prvima je “Vrati se na svjetlo“, pjesma koja je duboka poruka ljudima da ne ulaze u ‘pakao’ droge i drugih ovisnosti (“Anđeoski prah će te odnijeti na čarobna mjesta, pokazat će ti predivne boje koje ne postoje, to je put bez povratka“). Pjesma je na tragu razgovora s Perom Galićem i njegovim razmišljanjima, a i podloga za suradnju sa Uredom za suzbijanje zlouporabe droga Vlade RH, čija je brošura sastavni dio albuma.

Sama pjesma jedan je dobar i oštar hard rock s melankoličnijim predznakom, s akustičnim uvodom i dojmljivim solo dionicama basa. Hit singl “Uzalud sunce sja” otvara album i ova je melodična, nabildana stvar, iako možda djeluje istrošena, daleko najjača i već je odavno ušla među top-naslove cjelokupne karijere benda. “Lovac na novac” također je stvar s jakim koncertnim predispozicijama, a nakon ‘ratovanja sa ženama’, momke sada one pogađaju “Kao grom“, u malo čak i popistički orijentiranoj pjesmi.

Konstrukcijski i idejno najjača stvar je “Armagedon“, s naglašenom kaotično-teatralno-apokaliptičnom atmosferom, pogotovo u uvodnom dijelu, sa vrlo ozbiljnim klavijaturama, odličnim gitarskim solom i mračnijim pjevanjem. No da će nas baš ljubav spasiti od kraja svijeta, u to sumnjam, pa se u refrenski dio za taj ‘posao’ moglo ubaciti i odabrati neko ozbiljnije oružje. Koga je to ona još spasila, a da ne dolazi iz neke bajke s happyendom, ne znam baš. Ali ‘ajde, let it be. Ako je ljubav oružje za spas, idemo se onda svi skupa jako voljeti. I da, stvar je bazirana na proročanstvima o (još jednom) smaku svijeta 2012.

Stvar koja tekstualno potpuno odudara, i jednostavno nije Opća opasnost je “Virtualni novi svijet”, posvećen novoj, valjda Facebook/Twitter generaciji. Jest da je to trend, većina mladih vrijeme koje treba, a još više koje ne treba, provodi kraj računala, no nešto takvo ne uklapa se u koncepciju benda, bar nije do sada, i ova stvar ih sigurno neće natjerati da se bave nečim drugim. Stvarno šteta zbog teksta, jer radi se o, instrumentalno, jednoj od najbolje izvedenih, sigurno najagresivnijih pjesama na albumu.

Od pet ponuđenih balada najjača je “Pobjeg‘o sam“, s početnim pianom koji dodatno naglašava sjetu, i koja bi se mogla svrstati uz bok najboljima, emocijama jako nabijena “Tvoje ime čuvam” kvalitativno je do nje, sa, opet, vrlo lijepo ukomponiranim ‘plutajućim’ klavijaturama. Od dvije sa slavonskim ‘feelingom’ bolje i odmjerenije zvuči “Da sam znao“, dok “Tri rijeke” na momente djeluju disharmonično, pogotovo kod nekih Mišićevih vokalnih uključivanja, pa “Rastaviše i nas dvoje” i dalje ostaje nenadmašna ‘slavonizirana’ balada.

Koliko god da se dugo čekao, kako god da su očekivanja opravdano bila velika, mislim da o ovom albumu ne treba pisati velike hvalospjeve, jer za njih nema podloge. Za tako nešto nedostaju, recimo, još dva velika hita tipa “Ti”, “Grad”, “Nebo” ili “Mjesečar”, pa i jedna balada poput “Ti mi nećeš reći zbogom” ili “Srce zna”.

Ima ovaj album dobrih pjesama, ima itekako, neke su i navedene, neke nisu, no usprkos velikom izboru, čak možda i malo prevelikom, “Uzalud sunce sja”, “Pobjeg’o sam” i “Armagedon” ipak nemaju snage da ga iznesu do vrha vrhova. Iako, ne treba nikako biti nezadovoljan. Jednostavno, to je bend, kao što sami kažu u retrospektivnoj pjesmi “1/2 tone rock’n’rolla” koji nije niti ‘estrada niti trend’, što mu je najsažetija karakteristika, i iako nije snimio ‘high-quality’ album, nije niti zakazao.

Napravio je album koji mu nije najbolji u karijeri, no momci su još mladi i imaju vremena to popraviti. Ovo je vrlo ozbiljan (hard) rock album jednog vrlo ozbiljnog benda koji i izgleda i zvuči kao rock bend, a ne kao, recimo, karikature iz crtića o Hogaru strašnom ili Asterixu. To mu je i dalje najjača karakteristika. A nije zanemariva niti ta da kada stane na stage, onda sunce više uzalud ne sja.