Nezanimljiva fuzija dvaju različitih svijetova

Mislim da vam ne trebam posebno predstavljati čovjeka čije ime se nalazi u naslovu ove recenzije jer smatram da vam je odprije poznat i on kao ličnost kao i njegova biografija (tko želi znati nešto više o Gillesu, može pogledati prijašnju recenziju njegovog uradka). Ovdje nam najpoznatiji selektor manje poznate glazbe u jednom posebnom izdanju predstavlja mutaciju britanskog jazza iz onog koji je inspiriran američkim jazz stilom u onaj u kojem razvijaju moderni stil, tj. uvode neke vlastite novitete i inovativnost.

Na “Impressed Vol.2” , Gilles Peterson je muzičkim putem pokušao dočarati tu promjenu koju je doživio britanski jazz objavljujući izdanja u kojima se mogu osjetiti inspiracije iz oba stila, ali i lagani pomak prema modernom stilu u kojem se današnji klasični jazz nalazi.Neki od izvođača prisutnih na ovoj kompilaciji poznati su po tome da su po prvi puta u povijesti britanskog jazza uveli vokal kao zasebni instrument i dali mu značaj koji je tada već zaslužio u ostalim glazbenim pravcima. Također, slušajući CD mogao sam primjetiti da se tu više pozornosti daje melodiji, a ne toliko soliranjima svakog od glazbenika prisutnog u bendu. S te strane, moram priznati da je Gilles dobro odradio svoj posao. Izabrao je pjesme koje nisu dosadne u tom smislu, ali nažalost, to nije dovoljno za uspjeh ove kompilacije.

Pjesme koje su izabrane su možda lišene soliranja, ali zato skoro svakoj (osim Paul Gonsalves Quartet – “Boom Jackie Boom Chick“) skladbi fali ona fluidnost i neki zarazni riff ili melodija koja bi pjesmu učinila zanimljivom. U povijesnom smislu, ovo je razdoblje britanskog jazza je vrlo važno i zanimljivo, ali nažalost, barem u ovom dijelićku koji nam je predstavio Gilles taj dio britanske jazz baštine čini se uglavnom nezanimljiv.

Inovativnost i povijesna važnost ovoga dijela su pohvalne i moramo priznati Gillesu na ponovnom predstavljanju istog, ali onome što je predstavio (ili bolje rečeno odabrao) nedostaje mnogo toga, a pogotovo zabavnog elementa. Možda je stvar u tome što odabrane pjesme datiraju iz razdoblja od 1963. do 1974.g. pa se netkom poput mene tko je odrastao slušajući sve vrste muzike uključujući i moderni, kao i izvorni jazz čini nezanimljivim. Vjerojatni razlog ove nezanimljivosti je upravo činjenica da ove pjesme pripadaju tom prijelaznom razdoblju, tj. mješanju dvaju različitih stilova koji imaju mnogo dodirnih točaka kao i činjenice da su autori pjesama rođeni i inspirirani jednim stilom da bi tek kasnije otkrili i počeli razvijati drugi.

Nažalost, upravo ova nezanimljivost je razlog relativno niske ocjene ovog albuma, stoga bi ga bi preporučio svima koji žele čuti kako zvuči ova fuzija dvaju različitih svijetova kao i zadrtim Gillesovim fanovima koji su željni promjene.