New wave se zasigurno vratio

U posljednje vrijeme mnogi su se bendovi zabavljali s nasljeđem 80-tih, a s raznolikim uspjehom su nas uspjeli vratiti u zlatno doba new wavea i The Smithsa, The Curea, Talking Headsa i sličnih bendova. U tom pogledu najviše su napravili Franz Ferdinand i The Killers koji bez problema mogu napuniti bilo koji prostor, a jako blizu njima su i dečki iz benda The Bravery.

The Bravery su kvintet koji dolazi iz Amerike, New Yorka, što se ne bi (gotovo) nikad moglo pogoditi po njihovom soundu. Brojni Ameri su zanemarili svoju domovinu i radije se okušavaju na ‘Otoku’, što je mnogima i uspjelo, a The Bravery se nada da može ponoviti barem uspjeh prvijenca.

Sam Endicott je nakon dugog vremena traženja pronašao svoj đir i sada ga pokušava furati maksimalno koliko ide. U bendu je oduvijek bio pravi frontmen, pjevao je i napisao sve pjesme s prvijenca, a tako je i sad. Za produkciju je bio zadužen Brendan O’Brien (poznat po radovima s Bruceom Springsteenom, Audioslaveom, Incubusom i drugim), koji je svoj posao odradio sasvim solidno, ali ipak svemu tome nešto nedostaje, nema one prave iskre koja bi zapalila cijeli album.

Uvelike su najavljivali da su se dosta odmaknuli od ‘standardnog repertoara’ kojeg su koristili na “The Bravery“, ali preslušavajući album se baš i ne stekne taj dojam. I dalje ima dosta sythova i utjecaja bendova iz uvodnog odlomka, ali su i proširili svoj raspon na The Beatlese i brit pop što se najviše očituje na najavnom singlu “Time Won’t Let Me Go“. Izvrsna je to pjesma, vrlo ‘himničnog’ karaktera, pa bi samim time mogla postati i jedna od najzapamćenijih pjesama benda The Bravery ovog ljeta.

Nešto neuobičajeni komad je “Tragedy Bound“, koja je vođena akustikom i popraćena gudačkim dijelom orkestra, a nekako me najviše vuče na akustični Green Day (ne znam zašto mi je to bila prva paralela koju sam povukao). “Angelina” je ’60 retro power-pop koja dosta odudara od ostatka materijala, “Fistful Of Sand” je dio standardnog synth-rock repertoara, “This Is Not The End” je miks Franza Ferdinanda i The Killersa, dok “Bad Sun” ima ‘airovsku’ glavnu temu koju su nadogradili gitarama i vokalom.

S nekim pjesmama su pokušali napraviti mali odmak od prvijenca, a željeni dojam su postigli umetnuvši akustične gitare u prvi plan, ali ipak se dokazalo da se najbolje drže u new wave fahu. Album im je zasigurno prekretnica u karijeri, no vidjet ćemo kamo će dalje krenuti tek na sljedećem albumu, i hoće li se još više prebaciti na mainstream rock, kako nam je dao naslutiti najavni singl “Time Won’t Let Me Go”, ili će se i dalje ‘boriti’ s The Killersima i sythovima.

Bilo kako bilo, za sad je The Bravery isporučio ne previše definiran album, kojeg bi se moglo pamtiti samo po singlu ili dva, što zasigurno neće zadovoljiti sam bend. Pjesme su solidne, ali samo solidne jer im fali žestine i dodatnih emocija koje bi ih izdigle iz prosječnosti pa će i dalje morati biti u zaleđu The Killersa, makar niti oni previše ne briljiraju.