Against Me!
Transgender Dysphoria Blues
Datum izdanja: 21.01.2014.
Izdavač: Total Treble Music
Žanr: Punk, Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Rodna disforija (rodni nesklad ili transrodnost) je stanje u kojem osoba osjeća da je zarobljena u tijelu drugog spola. Transeksualne (ne transseksualne) osobe najčešće osjećaju anksioznost i trajnu nelagodu vezanu za svoj biološki spol.
Jedna takva osoba, sada sretna i zadovoljna, skupa sa svojim bendom
stoji iza jednog od najzanimljivijih i najsnažnijih albuma
koji sam ikad imao priliku čuti.
Bizarno tek dolazi na red… “Osama Bin Laden As The Crucified Christ” priča je za sebe, muzički i lirički. Lagani instrumentalni intro vodi ka nečem što je podsjetilo na Rage Against The Machine. Upečatljiva gitara koja zuji i melje sve pred sobom dok Laura nemilosrdno reda “You’re gonna hang like Benito from the Esso rafters Hang like Clara with her skull caved in Hang like a cross around my neck You’re gonna hang“.
Strofe u “Paralytic States” stvaraju filmsku napetost živim opisima krvave novogodišnje noći: “She could hear them fucking through / Those thin hotel walls She heard babies crying, She heard laughter, she heard sirens / Red and blue lights flashing Through those cheap hotel drapes / Blood spilled out on the porcelain The bath tub’s over-flowing“. Držite me za riječ kad kažem kako je ovo definitivno jedan od emotivnijih i iskrenijih uradaka u mojoj izbluriranoj memoriji. Definitivno jedini takav primjerak u kojem se spominju spolovila i viseće glave.
Produkcija je ovog puta lišena Bryana Davida “Butch” Viga koji je režirao posljednja dva Against Me! albuma. Dirigentsku palicu u svoje je ruke uzela sama Laura, a rezultat će zasigurno dobro sjesti poklonicima starijih i zvukovno razuzdanijih izdanja. Neke su pjesme čišće, neke glasnije, a neke pak djeluju kao nedovršene demo snimke, no sigurno je kako tu ima ono nešto.
Opipljiva je sirovost koja je na trenutke u kontrastu s Laurinim glatkim, još uvijek muškastim glasom. Mali minus za ponešto kompresirane instrumente koji tu i tamo djeluju preslojevito u smislu da je uvijek jedan ispred ostalih i često previše iskače. Iako sve zvuči skladno i friško, kapa dolje za odlično odrađen bubnjarski dio ploče.
Epitet koji se nikako ne veže uz TDB jest ‘jednolično’. Svaka pjesma ima svoj štih i svaka donosi nešto drukčije. U već spomenutoj “Drinking With The Jocks” Laurin divlji vokal gotovo je neprepoznatljiv u odnosu na ostale pjesme. Onda na pomalo sablasnoj stvari “Two Coffins” postaje spokojan i uzvišen, a na “Paralytic States” pak djeluje savršeno očajno. Neki bi mogli zamjeriti ponavljanje stihova, naročito u “Unconditional Love”, i zaista, to je najslabiji točka ovog albuma.
“Transgender Dysphoria Blues” ima sve što jedan punk/rock orijentirani slušatelj može tražiti. Brzi i žestoki tempo koji rijetko usporava, ali kad to napravi to je u pravom trenutku. “Two Coffins” je savršeni intermezzo prije klimaksa koji dolazi s pjesmama “Paralytic States” i “Black Me Out”. Iako je na početku bilo čudno što akustična stvar ne zatvara cijelu priču, nakon nekoliko slušanja jasno je zašto je tako.
Dalje tu je raznovrsnost, različiti izljevi energije iz minute u minutu. U jednom trenu hvatate kvaku i krećete pobijediti svijet, u drugom ste uvaljeni u fotelju s pivom u ruci dok vas prolaze trnci niz vrat.
Element iznenađenja? Check! Ako “Osama Bin Laden As The Crucified Christ” nije iznenađenje onda ne znam što jest. Tekstovi? Recimo kako je punk stav dobio novu malu dimenziju i drukčiji rakurs slušanja. Laurin ‘izlazak’ i hrabrost malo koga može ostaviti ravnodušnim, a ovaj album je širom otvoren prozor koji tješi i motivira, nju i slušatelja. Ono što iz njega isijava nije mržnja već strah, nesigurnost, ljutnja i pomirenje, obračun sa sobom i svojom okolinom – sve ono što je Laura prolazila ekspresionirano na poseban način.
Od ovako ukomponirane disforije hvata me euforija!