Nešto novo i uzbudljivo na regionalnoj sceni

Novo ime na srpskoj i regionalnoj sceni je Luke Black. Pravim imenom Luka Ivanović upravo je objavio prvo izdanje, EP “Thorns” i napravio veliki hype.

Naime, ono što Luka stvara je nešto novo i uzbudljivo. Eklektično i energično s jakim naglaskom na cjelokupni izričaj – i glazbeni i modni, s dozom mladenačke drskosti i iskrenosti, ovaj dvadesettrogodišnjak pokazao je da ima stav i smisao za ono što pali publiku. Vizualni identitet mu je jako važan i vidi se da ima smisla za estetski izraz.Samo ime vas može navesti na krivi put jer glazba koju stvara nije toliko mračna i hermetična, nego je riječ o zanimljivom spoju synth-popa, elektronike, popa i new vawea. No, zagonetna je sama persona Luke Blacka jer se osjeti taj misteriozni i zagonetni podtekst koji vas privlači. On sam piše svoje pjesme te ih producira, a svira i nekoliko instrumenata. Sve je tu posloženo za svijetlu budućnost koju najavljuje “Thorns”.Na prvo slušanje pomislite da je to regionalni IAMX jer nekako ima taj prizvuk mračnog syntha, a i tekstovi su nabijeni pomalo noirovskom energijom. Smisao za pisanje svakako je odraz toga da je studirao engleski jezik i književnost i to se primijeti – tekstovi su zreli i promišljeni, bez patetike i podilaženja masama, nego iskreno i poentirano.

EP donosi šest pjesama i pristojnog je trajanja. Od početka pa do kraja prisutan je jednak intenzitet i ritam koji nikad ne zalazi u dosadu i zamor. Vidi se da mu pop izričaj dobro leži, no svakako je začinjen notom mračnog i melankoličnog zvuka, kao u “Princess Saint Laurent“, prelijepoj baladi u kojoj je eksperiment s vokalom došao do ekstrema. Luke zna pjevati i to se na ovoj stvari najbolje vidi.

“D-Generation” i “Holding On To Love” su prvi izašli i svakako su najjače stvari na EP-u. Hitoidne na prvo slušanje s electro i dance podlogom, ljubavna tematika i kvalitetan vokal – sve je tu.

“Gypsy” je pomalo vrckasta i zaigrana numera, a “White Line” je balada sa synth refrenom koja zatvara izdanje i stvara cjelokupnu sliku zaokruženosti.

Luke Black s prozirnom maskom na licu na naslovnici izdanja je sjajna metafora za “Thorns” – naizgled jednostavno i transparentno, ali ipak zakukuljeno i zagonetno kakva je njegova glazbena persona.