Nespresušna energija rock otkrića 2012. godine

Odlične stvari ponekad dolaze slučajno. Dokaz tome je i bend Dead Sara na koji mi je svratio pažnju jedan vjeran čitatelj. Sva sreća da je bilo tako jer su mi postali jedno od otkrića godine.

Američka glazba (kao i svaka druga) zna imati svoje šablone po kojima se svira i pjeva što Europljanima često ne odgovara, pa su mnogi bendovi tamo popularni, a ovdje ne. Dead Sara pokazuje da se može tipičnom američkom furkom pomaknuti te granice, pa bi daljnji uspjeh trebao biti neminovan s obje strane Atlantika.

Dead Sara zvuči kao miks Hole i već pomalo zaboravljenih The Distillers (bend Brody Dalle, žene Josha Hommea koja je sad već neko vrijeme na ‘porodiljnom’) uz dozu indie zvuka kakvog ispuštaju Yeah Yeah Yeahs i kakvog su ispuštali Noisettes na prvom albumu, a znaju i napraviti klasičnu mainstream rock skladbu stvorenu da rastura radijski eter kako to preko bare čini npr Matchbox Twenty.Kroz ovakav širok raspon rock utjecaja, Dead Sara uspjela je spojiti niz rafalnih skladbi koje jednostavno razvaljuju, pa ne čudi njihov rapidan uspjeh koji se događa posljednjih mjeseci gdje se mnogi trgaju za njih.

Gledajući od 2009. kada su finalizirali postavu (inače Emily Armstrong i Siouxsie Medley muziciraju od pretpubertetskih dana) naovamo, te posebno ove godine, možemo nabrojiti mnoga značajna i manje značajna postignuća poput ‘Best New Rock Group’, pjesma za “NFS: Most Wanted”, među ‘najboljim komadima hard rocka’ su po Revolveru, gostovanja po eminentnim TV emisijama i slično. Kao točka na i dolazi njihov support za Muse na skorašnjoj američkoj turneji britanskih velikana.

Često se zna dogoditi da albumu nedostaje jedan hit koji bi ponio cijeli album na viši nivo gdje bi ga širi spektar ljudi mogao upoznati. Dead Sara nema s tim problema jer tome služi pjesma “Weatherman” koja je strateški ubačena čak i u franšizu “Need For Speed” gdje su se mnogi gejmeri navukli na nju.

Meni je spomenuta pjesma u samom vrhu ovogodišnjih singlova, a razlog tome je njena jednostavnost i silina koja pokazuje da se alternativnim gitarama i dalje može napraviti odlična i razarajuća stvar koja može zadovoljiti široku masu ljudi, a ne samo fanove žanra. Tu se posebno ističu vokalne dionice same Emily koja se rašpanano dere kao da joj nema sutra.

Uvodna “Whispers and Ashes” ide klasičnijim američkim srednjestrujaškim rock soundom koji uvelike duguje post-grungeu s malom dozom U2, prvenstveno u produkcijskim zahvatima i stadionskim prizvukom, dok bi se “We Are What You Say” mogla usporediti s ranim Matchbox Twenty kada su oni još nešto i značili.

“Dear Love” jaka je ženska rock balada, s “Monumental Holiday” vraćaju se žešćim gitarama i tako se pjesme dalje nastavljaju u granicama dosad opisanim, pa možemo reći da smo takav album ženskog pisma mogli očekivati od Alanis Morissette nakon “Jagged Little Pill” dok je ona skrenula u (pre)dosadne pop vode.

“Dead Sara” istoimenog benda svakako je jedno od najvećih rock otkrića u ovoj godini, a podršku koju sad imaju moraju iskoristiti da bi dodatno oplemenili svoj rad. Svoje uzore poput Courtney Love, Brody Dalle i Alanis Morissette pomaknule su u današnje vrijeme i time dobile vrlo zanimljiv zvuk koji može spojiti alternativno slušateljstvo i mainstream, a da pri tome nema vidljivih kompromisa. Jednostavno, ‘najbolji hard rock komadi’ (Revolver Magazine) znaju svoj posao.