Nepristojni dječaci iz susjedstva

“Ušao sam lako u pozne godine, ne služe me više noge plesačke, nisam Fred Astaire” stih je koji možda najbolje opisuje diskografske zgode i nezgode Dubravka Ivaniša Rippera i grupe Pips, Chips and Videoclips.

“Diskografija” Pipsa ukoričuje upravo to na USB-sticku – uz biografiju grupe “Dugi vikend u zemlji čudesa”, fotografije, demo-snimke pjesama koje su završile na albumu “Pjesme za gladijatore“, neke neobjavljene pjesme, i klapske obrade. Pojava kompletnog opusa na USB-u je vrlo moderna stvar, a opet moramo reći, tko će biti moderan, ako ne Dubravko Ivaniš Ripper i Pipsi? Uostalom, od sve generacije muzičara, upravo se Ripper najviše trudio da mu glazba zvuči kao da se događa sada i ovdje.

A sve je počelo prije dvadesetak godina, počeli su kao tipična punk-rockerska družina (ako i nije bilo punk-rocka toliko u zvuku, više ga je bilo u načinu razmišljanja, što će reći otpor prema autoritetima i ironično gledanje svakodnevnice), iznimno povezana kvartovska ekipa momaka koji su možda bili (pre)osjetljivi na događanja u devedesetima, dekadi koja je na velika vrata donijela dinosaursko razmišljanje i dinosaursku snagu, što će reći da nikakvo obrazovanje, ni intelekt, ni finoća nisu bili od velike pomoći ako biste na ‘pik’ došli nekome guzonji koji bi odmah sredio da svoje protivnike pojede u mraku. Kad se bolje razmisli, teško je u takvim situacijama ne biti preosjetljiv.

U toj i takvoj situaciji Pipsi su bili Fred Astaire – ples s dinosaurima je započeo pjesmom “Dinamo ja volim” koja je doživjela rekordnu prodaju, ignoranciju dinosaura na vlasti i uvrštavanje u udžbenik iz vjeronauka kao primjer loše pjesme u kojoj se slavi Bog. Na prvom dugosvirajućem projektu Pipsa, albumu “Shimpoo Pimpoo“, uz posvetu klubu NK Dinamo, pažnju treba posvetiti i pjesmama “Gume na kotačima” i “Prvi joint u ustima”, koje možda i bolje nego “Dinamo ja volim” svjedoče da je iza grubijanske vanjštine Rippera i drugova postojala određena senzibilnost i ranjivost. Ako “Shimpoo Pimpoo” ima manu, ona leži u očitoj infantilnosti koju ne prati adekvatna inventivnost. Poslije će Ripper “Shimpoo Pimpoo” opisati kao album na kojem je izbacio svoje tinejdžerske frustracije iz sebe.

Još jedan faktor po kojem su se Pipsi razlikovali od sličnih gradskih grupa jest postojanje svijesti o vlastitom razvoju i direktnim planovima za ostvarenje istog. Oni su uvijek hodali ili pokušavali hodati ukorak s vremenom, znali kakve utjecaje uzimaju iz prošlosti i kako ih koriste – inicijalna punk-rockerska priča se širila, modelirala i nadopunjavala ponekad nespojivim komponentama: elektronikom, remiksevima, disco-muzikom (utjecaj Madonne u “Krumpira gospođo”), klavirskim baladama…

U najboljim trenucima Pipsi su znali na neuobičajeno širok način i na različitim stilovima izraziti svoj neuroticizam i preosjetljivost koja bi prevedena u jezik čvrstog gitarističkog zvuka našla put do publike i bila pogodna za pjevanje među širokim narodnim masama.

Drugi album “Dernjava” će donijeti nekoliko skokova naprijed što se svirke, kvalitete pjesama i produkcije tiče. Bit će progovaranja o gradskim gubitnicima za koje je život u gradu prekompliciran, kao i o polusvijetu širokog profila. Različite interpretacije su dozvoljene i poželjne, tako da se pisac ovih redaka upravo zabavlja s idejom da je “Poštar lakog sna” (obrada The Poguesa “Rainy Night In Soho”) pjesma o dileru: no to je ljepota umjetnosti, da se dozvoljavaju različite interpretacije.

Momci će se obrušiti i na same sebe (“Rock and roll zvijezda”), a ona ranjivost koja je tek bila naznačena na debiju, ovdje će dobiti svoj pun izražaj na pjesmama “Bolestan”, “Pjevač Beatlesa i Stonesa”, “Malena” i “Ljubav”. Očito je suradnja s kazalištem (pjesme su im korištene u predstavama “Dobro došli u plavi pakao” i “Mafija”) doprinijela da glavni adut benda njegova neurotičnost i preosjetljivost dobije odličnu nadgradnju u teatralnosti.

Treći album “Fred Astaire” je donio dalje bavljenje političkim temama, ali fronta se proširila, tako da su i pripadnici ‘poštene inteligencije’ dobili svoju ‘porciju’: provjera imate li želudac za “Freda Astairea” događa se na samom startu: “Supermama” govori rječnikom zabranjenih riječi – za tipove kao što su don Kaćunko to je čisti glas sotonizma, a za ekipu iz kvarta samo stanje stvari. Problem droge će dotaknuti i poslovično suzdržani Gibonni u pjesmi “Posoljeni zrak i razlivena tinta”, ali Pipsi su progovorili bez ikakve zadrške, uz mnogo neskrivenog gnjeva i žestine, upotrebljavaju psovku ne kao jeftino sredstvo privlačenja pažnje, nego kao izraz bunta.

Uz Arsenovo “Ministarstvo straha” i “Fildžan viška” Zabranjenog pušenja, “Fred Astaire” i danas stoji kao ponajbolja poratna kronika događanja devedesetih. Stihovima “Nećeš valjda na stol, vojske nam fakat treba, treba da krenem u boj, u rat do istrebljenja, jer tu sam tako svoj, tu sam 500 pokoljenja” – dao je Ripper dijagnozu duhovne i demografske obnove Hrvatske. Ljubavne teme su gorkije i mnogo kompliciranije nego na “Dernjavi”: “Dođi, vilo” govori i o razlazu koji ništa ne može spriječiti da se ne dogodi, kao i o osjećaju teškog gubitka koji će se dogoditi nakon razlaza.

Četvrti album “Bog” je zadnji s dugogodišnjim muzičarima, gitaristima Alenom Kraljićem i Tristanom Karasom – Tićom, a potonji je, prema riječima njihova biografa Ante Perkovića, neopjevani junak “Freda Astairea”. Ploča izlazi u predizborno vrijeme, dva mjeseca prije parlamentarnih izbora 3.1.2000. Da je “Bog” bio pun politike kao “Fred Astaire”, to bi bio instant-hit, no Ripper i društvo nikad nisu igrali na sigurno, tako da “Bog” izbjegava ono što su s takvim zadovoljstvom razbucavali na prva tri albuma (doduše postoje stihovi o Dinamu kojeg su “pederi sjebali i još veći bi ga vratili” – komentar suvišan).

Uz nervozne električne gitare javljaju se prvi znaci rezignacije koja će zamijeniti agresivnost i iskričavost prethodnih ploča i postati dominantna konstanta u kasnijem radu. Ripper kao da se sve više povodi za onom ‘Ako ne možeš promijeniti svijet, mijenjaj sebe’ – sve se više bavi sobom. Ta dva faktora će doprinijeti da nekadašnji neurotici kojima nije problem reći što je i kako stvari stoje izgube dio publike, barem onaj koji su ih voljeli zbog kvartovskog štiha i ‘živčenjaštva’ kojom je njihova dotadašnja faza obilovala.

Ipak, “Rosita Pedringo”, “Motorcycle boy”, “Mars napada” i “Sao Paolo” zadržavaju stari prepoznatljivi zvuk. Pjesma “Narko”, osim što je prema Ripperovim riječima razorila tadašnju postavu benda, donosi most između “Boga” i “Drveća i rijeka“. Srđan Sacher gostuje na sitaru (na prethodnoj ploči Darko Rundek je s Ripperom otpjevao pjesmu “Plači“). Još jedna tipična stvar koja karakterizira rane radove Pipsa je “Nacionalni park” – teško da ćete naći pjesmu u kojoj tako direktno autor pljuje gorku istinu u lice svojoj publici.

Ako je ploča U2 “Achtung, Baby” bila opisana kao ‘zvuk četvorice kako sijeku Joshua Tree’, onda “Drveće i rijeke” služe da utope “Boga” i “Fred Astairea” te da nadjačaju “Dernjavu”. Da parafraziramo pjevača, Ripper sanjajući uvijek ide sebi, u ovom slučaju približava se zvuku grupa The Flaming Lips, Mercury Rev i Radiohead.

“Drveće i rijeke” izlazi u predizbornoj godini 2003., kao i sljedeći studijski projekt “Pjesme za gladijatore” koji će svjetlo dana ugledati u 2007. “Drveće i rijeke” se na prvo slušanje doimaju kao album koji je stvorio čovjek koji je dobro ručao, nakon toga popio si pivicu, legao u ligeštul i krenuo malo razmišljati o svemu.

“Drveće i rijeke” su veliki zaokret: dosadašnja grupa koja je svoj stav nosila na reveru, električnim gitarama rezala zrak, iznosila frustracije napaćene urbane gerile, sada igra na detalje, na suptilnost i snolike aranžmane, na omjer svjetla i tame – “Drveće i rijeke” napreduju u zvuku i poniru u unutarnji svijet autora Dubravka Ivaniša. Stihovi su relativno hermetični, a Dave Fridmann sudjeluje na miksanju i dijelom producira, što se i osjeti.

Punk-rocka više nema ni za lijek (čak nema ni toliko cinizma, ironije ili sarkazma), prisutni su akustični instrumenti, uz obilje klavijatura, tempo se usporava, pjesme su ‘teže’ dinamika je ‘ravnija’ nego ikad, no cijela stvar itekako drži vodu i riječ je o novom pogotku Rippera i njegove brigade. Zakletim protivnicima ove faze Pipsa preporučaju se “Mrgud, gorostas i tat” i “Vjetar” kao pjesme koje imaju najviše šanse da preobrate nevjernika u vjernika.

“Dokument” bilježi akustični koncert u Sloveniji i kao takav predstavlja bend koji je iznio “Drveće i rijeke” kako se poigrava s ponajboljim naslovima Pipsa, uglavnom u stilu “Drveća i rijeka”. Karakteriziraju ga atmosferične izvedbe i Ripperov sve bolji vokal, no ipak, dojam je da im ‘fali struja’, naročito ako se “Dokument” usporedi s odličnim koncertom u ožujku 2009. u zagrebačkoj Tvornici. Možda sljedeći projekt bude upravo ‘električni’ live-album.

“Pjesme za gladijatore” su najveselija ploča Pipsa do sada. Jest da ima cinizma i bezobrazluka, no doima se da je Ripper sve manje ogorčen na svijet koji ga okružuje, kad je ionako otišao u neki drugi, nazvan Fafenštajn. Sad se s tim istim svijetom sprda, možda najopuštenije u karijeri (provjerite na pjesmi “Domaći rock”).

Na sceni je space-rock, vraćaju se kabaretskim melodijama nakon dugo vremena i sve to zvuči vrlo Fridmannovski – zvuk je izvanredan i delikatan, a što se autorske snage tiče, ona zaostaje za zvukom. Dodatne pjesme uklapaju se u osnovni ton albuma “Pjesme za gladijatore“, dok su klapske verzije pjesama subverzije: nakon “Dinamo ja volim”, zadnje što bi klape pjevale je “Prvi joint u ustima” ili “Svaku noć sam pijan”. Svakako zabavno za čuti.

Kod recenziranja cjelokupnog rada grupe Pips, Chips & Videoclips krije se jedna začkoljica: glazbena razmišljanja grupe su kudikamo brža od razmišljanja i očekivanja publike (a i glazbenih novinara, dodao bi Ripper), što je znalo dovesti do zbunjenosti i nerazumijevanja, pogotovo u kasnijoj fazi djelovanja.

Biografija “Dugi vikend u zemlji čudesa” je također jedna od boljih biografija, koja vjerno ocrtava prvi dio karijere grupe, a i daje mlađim naraštajima priliku da vide kako je stvaranje kulture izgledalo u devedesetima. Bilo bi zanimljivo da je Perković napisao nastavak.

Što reći na kraju? Ripper je krenuo u muzičku karijeru vođen ambicijom i vlastitim autorskim talentom, svaki album je bio korak naprijed, izgarao je za glazbu, za zvuk i za kvalitetu, dizao je kriterije nemilosrdno, prošao pola svijeta da mu ploča još bolje zvuči, da bi na kraju doživio da mu cijela diskografija ode u mp3-format i da stane u mali džep.

Pa ipak, veći dio ove diskografije je odlično ostario i hvale vrijedan je potez da se kompletan opus jednog benda i na ovaj način dovede bliže ljubiteljima kvalitetne rock-glazbe u Hrvatskoj.