Nepretenciozno nasljedovanje

Norveški progressive rock bend Airbag osnovan 2004. godine, objavio je tri EP izdanja prije nego što je potpisao ugovor s norveškom kućom Karisma Records, pod kojom 2009. godine objavljuje “Identity”, sastavljen od pjesama sa spomenutih EP albuma.

Dvije godine kasnije, plasiranjem jednako uspješnog albuma “All
Rights Removed” Norvežani pokazuju zavidnu primjenu usvojenosti znanja
stvaranja konceptualnih albuma. Novi album poput svojih
prethodnika donosi egzistencijalističku priču, sada se oslanjajući ne
samo na konceptualne radove velikana progresivnog rocka, nego i na
prethodna dva albuma.Iza naizgled pretencioznog naslova “The Greatest Show on Earth” krije se priča svakog pojedinca koji je otuđivanjem, te nepovjerenjem prema društvu i postavljenoj vlasti došao do samozavaranja o kontroli vlastitog života. Dotičući se pitanja religije u modernom društvu, raznih oblika nadzora, tehnologijom ‘ispunjenoj’ ljubavi, Airbag je stvorio zanimljivu ideju kako je svaki pojedini život ‘najveća predstava na svijetu’. Ista ideja prikazana je i na coveru albuma, na kojemu je svaki akter pod svojim svjetlom reflektora.

Kao i na prethodnicima, oslonac je rađen na sveprisutnim Riisovim gitarističkim dionicama, isključivo ih gradeći oko kompletnog opusa Davida Gilmoura. Nasljedujući ih zvukovno, idejno i kompozicijski, kroz izraženo gilmourovske dionice je ostvarena poveznica sa svim djelima i fazama Pink Floyda, krenuvši od albuma “Meddle”, najviše se zadržavajući na “Wish You Were Here”, “Animals”, ali i “The Division Bell”. Uz Floyde, sporadično je vidljiv utjecaj Porcupine Treea, The Pineapple Thiefa, te, u nešto težim dionicama albuma, Riversidea.

Produkcijski je ostvarena raznolikost i širina zvuka, kako na dijelovima izraženima wall of sound tehnikom, tako i na nešto laganijim, razvučenim dijelovima, u kojima atmosferične klavijature dolaze do posebnog izražaja. Usko udaljavanje ritam sekcije od ustaljenih normi istovremeno je dinamičkim promjenama u brojnim gitarističkim solažama, dok se Tostrupov vokal prikladno uklapa u puninu ugode zvuka. Iako je gitaristički ispunjen album uz ovakvo kvalitetne i melodiozne dionice poželjan, neopreznošću oblikovanja pjesama i albuma povremene preduge nedinamične solo dionice narušile su dinamičnost i priču albuma, odnosno ovakav konceptualni stvaralački pristup bi trebao biti udaljen od suvišnih improvizacijskih dionica, koje imaju malen ili nikakav pomak.

“The Greatest Show On Earth” otvoren je kratkim instrumentalnim uvodom, prvim dijelom najduže pjesme albuma, “Surveillance“, koju slijedi zlokobna “Redemption“, čija je priča o religiji (“You’ll get your freedom if you do just as you’re told but you can only know right from wrong when we got you by your soul“) nošena zaraznom, prijetećom bas dionicom.

Upečatljiv dio albuma čini “Call Me Back“, kroz koju Airbag, od laganijih uvodnih stihova o hladnome svijetu i izgubljenoj igri, preko središnje solo dionice gitare, popraćene ambijentalnim zvucima bubnjeva, klavijatura i back vokala, do konačnog pooštrenog zaključka stvara i prikazuje puninu svoje glazbe.

Priča naslovne pjesme albuma je sasvim dovoljna da bi prikazala ideju cijelog albuma, a u kombinaciji s moćnim riffom i nešto jednostavnijom strukturom može predstaviti album i s glazbene strane. Šesnaest minuta završne pjesme otvoreno je laganim dionicama klavira i pesimističnim vokalnim dionicama, a uz sve solo dionice, ponavljanje glavne teme i prijelaze koji ju upotpunjuju, našlo se mjesta i za neke suvišne dijelove, poput neostvarenog i nedorečenog metal riffa u sredini pjesme.

Usmjerimo li dio priče albuma na sam Airbag, njegovu ulogu (ali i uloge svih srodnih bendova) u današnjem svijetu glazbe, teško je dati konačan odgovor na pitanja preispitivanja autoriteta, postizanja individualnosti i originalnosti, borbe protiv manipulacije glazbene industrije, te kontrole vlastite glazbe i njenih ciljeva. S druge strane, kada bi ovako široka pitanja bila odgovorena, tko bi ih i s kojim razlogom opjevao? Aktualizirajući neka od pitanja s konceptualnih albuma Pink Floyda, Airbag je pružio još jedan hvale i poštovanja vrijedan album, te ostavio prostora za nove, srodne teme.