Nepresušni izvor inspiracije

Iako stilizirana naslovna stranica albuma “I Never Learn” odaje dojam ekscentričnog umjetničkog svijeta švedske ‘vojvotkinje indie popa’, iza efektnog vizualnog identiteta kriju se brojni ožiljci izazvani emocionalnim turbulencijama.

Tragovi su to ‘bolnog raskida ljubavnog odnosa’ već treći put zapakirani u solidni pop album.No, za razliku od “Youth Novels” (2008.) i “Wounded Rhymes” (2011.), treća varijacija doživljava dvostruku katarzu: zvukovnu eksperimentalnost prigušio je dominantni spoj klavira, akustične gitare i violine, dok su uobičajeni melodramatski klišeji sada obrađeni u kontekstu razrađenije umjetničke ideje. Monotoniju već obrađenih motiva boli, povrijeđenosti, žudnje, povjerenja, ljubavi, ponosa, usamljenosti “I Never Learn” kompenzira ironijom i racionalnošću, spoznajom da život nastavlja teći bez obzira na neuzvraćenu, neprežaljenu ili neočekivanu ljubav.

Lykke Li ne stvara album o strahu od gubitka, o razočaranju ili odustajanju, nego, upravo suprotno, afirmativno doživljava rizik otvaranja prema drugome.

Ironija se ovdje nedvojbeno javlja kao lajtmotiv međuljudskih odnosa: osjećaj uzajamne ljubavi nije moguće iskusiti bez izlaganja gubitku ili patnji, a bol uzrokovana raspadom ljubavi upravo dokazuje intenzitet naših osjećaja.

Komplikacije nastaju, zaključuje Lykke Li, kada odustajemo od traganja za novim osobama, kada više ne osjećamo strast ili nismo u mogućnosti izgraditi povjerenje, budući da objeručke ne prihvaćamo izazov borbe ili novog ljubavnog poraza. Ožiljci su alarmni sustav, ali tek nakon odbacivanja bodljikavog oklopa, racionalnog suočavanja s ranjivošću, moguće je i učiti iz grešaka, krenuti iznova, uz rizik ponavljanja scenarija katastrofe.

Jednostavno rečeno, nećemo naučiti da uvijek možemo biti povrijeđeni, ako nismo otvoreni za susret s drugim ljudskim bićem, kao što nećemo naučiti da uvijek možemo voljeti iznova, ako odustanemo nakon svake zapreke ili neuspjeha.

Komadići ovakve životne mudrosti govore nam da Lykke Li s “I Never Learn” nastoji zaokružiti ‘trilogiju’, zbog čega će njezino sljedeće izdanje biti odgovor na pitanje ima li dovoljno motivacije za izlazak iz kruga monotonije. Kreativni potencijal već je demonstrirala izvan uske pop sfere, surađujući s Davidom Lynchem, norveškim dvojcem Röyksopp ili na soundtracku za Sumrak sagu.

“I Never Learn” možda ne sadrži hit antologijskih razmjera kao što su “I Follow Rivers” ili “Get Some”, ali zahvaljujući virtuoznosti producentskog tima Björn Yttling (Peter Björn and John) – Greg Kurstin album nije uskraćen za upečatljive dream pop/power pop melodije. Izravna, sirova bujica emocija, artikulirana u jednostavne i pamtljive refrene, s druge strane, demonstrira zrelost autorskog rukopisa Lykke Li.

Album otvara naslovna pjesma “I Never Learn”, brzog, ujednačenog ritma akustične gitare i violine, a slijedi je prvi singl “No Rest For The Wicked“, s dojmljivom klavirskom dionicom. “Just Like A Dream” i “Never Gonna Love Again” predstavljaju snažne dream pop balade, “Silverline” uvodi elektroničke elemente kao obilježja ranijih izdanja, dok su noseći stupovi “Gunshot” bubnjevi.

Vokalne mogućnosti Lykke Li do izražaja dolaze upravo u pjesmi “Love Me Like I’m Not Made Of Stone“, uz tek minimalnu pratnju akustične gitare. Zborsko pjevanje, s druge strane, efektno upotpunjuje “Heart Of Steel“. Osim poruke o ‘ponovnom susretu’, “Sleeping Alone” zatvara album s dozom melankolije u maniri Lane Del Rey.