Neprepoznatljive blizanke

Tegan and Sara sviraju još od 1995., a u periodu do danas prošarale su svim i svačim, prvenstveno različitim odrednicama indie rocka. Trenutno su na synth-popu!

U jeku praćenja malih indie bendova, sestre Quin pronašle su se i skrenule pažnju na sebe garažnim i indie rock zvukom. Kako je vrijeme odmicalo, interes za njih se smanjivao, pa su se lagano počele mijenjati, čas jedno, čas drugo, da bi sada, na sedmom albumu nazvanom “Heartthrob” skrenule u klasičan synth-pop ’80-ih čime ovo izdanje možemo u startu prozvati najkomercijalnijim zvukom dosad.Sad, kad bi se išla uspoređivati sama jačina pjesama, neki raniji album svakako bi premašio ovo izdanje, ali indie korijeni svakako su pospješili dojam “Heartthrob” zbog čega se on čini vrlo pitkim, a ne plitkim albumom kao što to zna biti kod albuma koji se bave čistim kopiranjem originalnog synth-popa.Dio zaokreta bombastičnim pop pjesmama vjerojatno ide na račun jednog od producenata Grega Kurstina koji je poznat po radu s pjevačicama kao što su P!nk, Kelly Clarkson, Ke$ha, Santigold i srodne, pa ne bi trebalo previše čuditi što su se toliko odmakle od sveg dosadašnjeg rada.

Najlakši opis za “Heartthrob” bio bi The Killers u čistim pop vodama, lišeni svih gitara i sa ženskim vokalima. Prema tome, Tegan and Sara danas imaju više sličnosti s Katy Perry, Marina and the Diamonds ili Ellie Goulding, nego s velikanima koje su obilježili ’80-e ili primjerice s Yeah Yeah Yeahs na prošlom albumu “It’s Blitz!”. Ali ipak i u takvoj formaciji pružaju niz pjesama koje bi mogle postati hitovi, pa takav kreativni odmak svakako ima smisla, iako to više nije isti duo.

Najbolje trenutke će svatko naći za sebe jer, ponavljam, ima tu hrpa materijala koja je spremna oduševiti manje zahtjevne slušatelje, poput uvodne “Closer” koja je u stilu Lady Gage i Katy Perry ili “Goodbye, Goodbye” tužna ljubavna pjesma s izraženo veselom melodijom, dok nostalgična “I Was a Fool” vuče ono najbolje što Tegan and Sara mogu ponuditi u novom zvuku ’80-ih.

Transformacija u današnje stanje započela je još davne 2004. i albumom “So Jealous” kada su još sramežljivo počele koristiti synthove, a danas im je to glavna osnova. Ovim albumom pokazale su da se sa synth-popom najlakše može stvoriti kritična masa, ali ovakvim odmakom izgubile su mnogo fanova koji su ih pratili od početka, gotovo identična situacija kao i s posljednjim albumom The Strokesa.

Ako ovo uzmemo isključivo kao pop ploču zanemarivši cijeli rad što su dosad radile, ocjena je i više nego povoljna jer su uspjele složiti pregršt vrlo dobrih skladbi. Ako bismo uzimali u obzir ‘potpunu prodaju duše’, tada bismo ovaj album trebali sasjeći do kraja. Ali čemu? Ovo je pop ploča i kao takva je sasvim lijepo zaživjela.