Faith No More
Sol Invictus
Datum izdanja: 18.05.2015.
Izdavač: Reclamation Rec. / Ipecac Rec. / Pias
Žanr: Alternative, Eksperimental, Metal
Naša ocjena:
Popis pjesama:
18 godina nakon što smo zadnji put čuli nešto iz studija (“Album of the
Year”) i nekih 17 i pol nakon što smo ih zadnji put vidjeli unutar naših
granica (Dom sportova, Zagreb, 20.11.1997.).
Faith No More opet je postao vruća tema. Naravno, svijet je mahnitim koracima krenuo prema naprijed (smjer dobar ili loš, ovisno o mentalitetu) i, koliko god mi – klinci odrasli na muzici iz ’90-ih – bili šokirani tom činjenicom, postoji cijela generacija koja je odrasla na nečemu drugome i možda im neće baš toliku erekciju izazvati činjenica da je Mike Patton napokon progutao govno i primio se onoga što mu ipak najbolje ide.
Da, Faith No More su samoprozvano krenuli u nastavak (čak su si i dali ime po uzoru na softwareski update Faith No More 2.0) i probauljali svakojakim festivalima da ispipaju puls publike. No, oni su oduvijek bili jedan bend koji je više trebao ispipati sam sebe nego nas. Mi ionako živimo u nekom svom vremenu koje nas je inicijalno formiralo.
Očekivani zvuk gdje su ga i ostavili, agresivni bas Goulda, inače i producenta albuma koji se samo poželio ‘da ne zazvuče kao stari prdonje+, i nepogrešivi i nezaobilazni vokal Pattona koji šapuće, vrišti, skviči, pjeva, pjevuši, urla i drka u mikrofon. A na svoju genijalnost podsjetio je i na popiću “Sunny Side Up” i “Separation Anxiety” koja nas vraća u vremena čak i prije “King For A Day”.
“Cone of Shame” i “Black Friday” idu malo tišim i drugačijim putevima, ali obje doživljavaju svoje trenutke Pattonovskog popizdignuća, koje je zaokružio repanjem na kvazi-bezobrazno nazvanoj “Motherfucker“.
Ali ovo definitivno nije samo Patton! Kad se tog čovjeka pusti samog onda nastane ’26 albuma godišnje’ koje samo rijetki uspiju, ne samo shvatiti, nego čak uopće i primijetiti. Za ovakvu kolekciju pjesama definitivno je potreban debeli dredlock Bordina, učinkovita Hudsonova gitara i atmosferični klavir Bottuma.
Zajedno su zbilja složili nešto što je možda teško nazivati nekakvim smislenim albumom, već jednostavno kolekcijom pjesama. Ali zato – jebenih pjesmama! Za drugo ionako rijetko tko ima strpljenja u ovoj 2015.
A novo desetljeće, novo stoljeće i novo tisućljeće jako rijetko imaju strpljenja čekati nekoga 20-ak godina. Pa tako su i neki od nas postali osuđeni na slušanje Antene na terasi obližnjeg birca, ili na gubljenje u 20GB odvratno sortiranih pjesama koje smo nedavno presnimili od frenda koji ima hrpu mjuze, ili na nunanje djeteta uz zvuke Žaka Houdeka…
Koliko nas je ostalo koji smo ih čekali, pričekali i nastavili voljeti i cijeniti? Vjerojatno svi oni koji muzici pristupaju na dobri stari način i svi oni kojima na kurac ide Tool koji se nisu čak ni udostojali uzeti nekakvu službenu pauzu, nego svakih pola godina baciti bubu u uho da ‘možda nešto rade’… Vrijeme je zajebano, a život još zajebaniji…
Problem je samo što je Faith No More takav bend kojeg apsolutno ništa ne može prožvakati i ispljunuti na pod. Pa čak ni vrijeme! A očito ni život…