Neoslobođena snaga

Liv Kristine Espenas Krull, odnosno Liv Kristine, većini poznata kao bivša pjevačica benda Theatre Of Tragedy, a nekima i kao aktualna Leaves’ Eyes, ponovno je, četvrtim studijskim albumom u solo karijeri, pokazala kako je puna inspiracije.

Očito sjajno balansira između benda i samostalnih uradaka, jer,
kronološki gledano, izdanja naizmjence dolaze jedno za drugim, bez većih
pauza. Prošle godine Leaves’ Eyes objavili su album “Meredead“, koji je pokazao zrelost i ozbiljnost u komponiranju, a lagano je mogao naslutiti dolazak “Libertine”.

“Libertine” se pruža od nešto laganijih i nježnijih pjesama, s tekstovima koji donose toplu i romantičnu atmosferu, u kojoj se osjeti da je postojala velika doza kreativnosti, pa sve do pokretnih pop-rock melodija, stoga je za zaključiti da kada nije s matičnim bendom, na ovaj način eksperimentira sa svojim afinitetima prema popu. Osim što pjeva, Liv je napisala i tekstove za sve pjesme, a u skladanju su joj pomogli J. B. van der Wal, Thosten Bauer i njezin suprug Alexander Krull (Atrocity, Leaves’ Eyes), koji je ujedno i producent albuma.

Produkciju svakako treba pohvaliti, jer se kroz cijeli album lijepo čuju svi instrumenti, jednostavno, svaki ‘sloj’ pjesme je na svom mjestu, a one dionice koje trebaju biti naglašene diskretne su, ne prenapadne, pa je to u konačnici kompaktna cjelina. Album otvara “Interlude“, koja pomalo zbunjuje treba u tome treba li je kategorizirati (nevezano za ime) pod ‘intro’ ili regularnu pjesmu. To je pomalo nedorečena stvar koja, s naglaskom na gitaru i vokal, kao da hvata zalet u nešto što tek slijedi, dakle nešto poput uvoda, no dužina od gotovo dvije i pol minute i tekst koji ne odskače od ostalih pjesama kao da sugerira upravo suprotno.

No pjesma “Solve Me“, koja se nadovezuje na nju, počinje stvarati laganu predodžbu kakav bi mogao biti ostatak albuma. Pokretan tempo kroz strofe, dašak komercijalnosti, a zatim ‘rez’ na refrenu… Netko od skladatelja očito se pokušao poigrati, no to mu baš i nije pošlo za rukom. Vokali i gitare kao da se u jednom trenutku nalaze u svađi i zvuče totalno disonantno, a Liv umjesto da konačno pusti glas i oslobodi snagu, ostaje kao zarobljena.

Gostovanje na albumu je bilo, rekli bismo jedno, ali vrijedno, i to u pjesmi “Vanilla Skin Delight“, gdje je zapjevao Tobias Regner. Liv kao da se tu konačno malo okuražila ‘glumiti’ u pjesmi, odnosno dočarati ono o čemu pjeva, a što reći o Tobiasu? S obzirom na način na koji je započeo karijeru i kakvu glazbu radi, točan je opis onoga što “Libertine” nudi, ali možda je u pjesmi ipak trebao dobiti nešto više prostora kako bi to u konačnici bio dobar omjer. Iako je pjesma temeljena na rockerskim riffovima, dovoljno je radiofonična da vrlo brzo uđe u uho i sigurno će naći mjesto kod obožavatelja kao jedna od dražih s albuma.

Sukladno ljubavnoj tematici albuma, dakako da se tu našla i balada “Silence“, koja je vokalno puno bolje legla, odnosno osjećajnije je otpjevana, vrlo jednostavno složena, vokal jednostavnom melodijom prati klavir koji jednostavno ‘teče’, a takvoj atmosferi doprinosi decentno violončelo, dok se na refrenu prateći vokali poigravaju melodijom. Promjenu u pjesmi pred kraj donosi uključivanje ostalih instrumenata, da bi se na samom kraju sve ponovno utišalo i finiširalo vokalom i klavirom.

Obrade je uvijek ‘opasno’ raditi, rijetko koja nadmaši original, ali na “Libertine” se našla jedna i to, nekima možda iznenađujuće, “The Man With The Child In His Eyes“, izvorno u izvedbi Kate Bush. Solidno je zamišljeno, među instrumentima dominira klavir, koji gotovo da podsjeća na pjesme poput onih Eltona Johna, a Liv je donijela svoje viđenje pjesme.

Znajući mogućnosti Liv Kristine, ono što je do sada u svojoj karijeri prezentirala, ovo je pomalo razočaravajuće djelo, jer može ona to i bolje. Jednostavno zvuči zagušeno, zarobljeno i nikako da pusti snagu iz sebe. Pjesme su dosta ‘obojane’ komercijalnim zvukom, a tematika je ljubav, ljubav i samo ljubav. Osjeti se kreativnost i inspiracija, ali kao da su ‘zapeli’ na pola puta…