Neopsihodelično iznenađenje godine

Moram priznati da me već dugo nije niti jedan album oduševio na prvo slušanje poput prvijenca “Oracular Spectacular” grupe MGMT. Od početka do kraja albuma odiše energija kojom dvojac VanWyngarden-Goldwasser pogađa melodije miješajući raznolike zvukove u zavidne pjesme kojih se ne bi postidjeli niti The Flaming Lipsi.

Bend su osnovali Andrew VanWyngarden i Ben Goldwasser 2002. pod imenom The Management, da bi ga uskoro skratili u današnji MGMT. 2006. ih je ‘kupio’ Sony pa su tada mogli ozbiljnije razmišljati o albumu koji je ovih dana i izišao.

Važno je napomenuti da je album producirao, sada već legendarni, Dave Fridmann, a rezultat suradnje i više je nego dobar, četrdesetak minuta neopsihodelije kakvu neki bendovi ne uspijevaju pronaći tijekom cijele karijere, a MGMT su pogodili nit već na prvijencu.

Fridmann se u tom žanru i najbolje snalazi što dokazuju dugogodišnje suradnje s Mercury Rev i The Flaming Lips, a vjerujem da će mu se i ovaj bend uvući pod kožu.

MGMT dosta šaraju po žanrovima, ima tu elemenata indie rocka, elektronike, synth popa i ne znam čega sve ne, ali ipak najviše zvuk tzv. neopsihodelije, pa vjerujem da su im prije navedeni bendovi (Mercury Rev i The Flaming Lips) jedni od glavnih uzora. S “Oracular Spectacular” su im se već sad približili, pa sam uvjeren da ih u budućnosti čekaju samo velike stvari.

Album započinje vrlo eksperimentalno, s nekim nedefiniranim zvukovima u “Time to Pretend” koji se ubrzo pretoče u synthove i gitare, dok su vokali vrlo sanjivi i dojmljivi, pa ne čudi što je ova pjesma izabrana i za najavni singl cijelog izdanja. Već sljedeća, “Weekend Wars“, zvuči skroz drugačije, akustičnija je, gotovo u The Rolling Stones maniri, ali psihodelični refren ih ponovno odaje nakon čega se malo podigne ritam skladbe.

Meni osobno najdraža na albumu je pjesma “The Youth” jer je vrlo nježna, emotivna, s pregrštom sitnih dodataka kojom su je obogatili pa pjesma jednostavno zvuči neodoljivo. U ovakvim trenucima se vidi koliko je potrebna kemija između producenta i benda jer u protivnom rezultat ne bi bio toliko dojmljiv (primjer prošlogodišnji album Clap Your Hands Say Yeah!).

S mračno obojenom “Electric Feel” nas vraćaju u rane dane disca, “Kids” je još jedan moment za pamćenje gdje su pomiješani svi elementi koje krase MGMT uz vjerojatno najhitoidniju melodiju na albumu, “4th Dimensional Transition” je totalno spaljena, kao neki miks Arcade Firea i The Flaming Lipsa, “Pieces of What” je još jedna akustična skladba koja zvuči kao da su ju skladali pijani uz logorsku vatricu, “Of Moons, Birds & Monsters” je gotovo tipični psihodelični pop s kraja ’60-ih, “The Handshake” je nešto laganija da bi uslijedilo finale s “Future Reflections“. I tu nije kraj, jer sam zasigurno uvjeren da ćete posegnuti za tipkom ‘repeat’, kao što sam i ja nekoliko puta (OK, lažem, uključen mi je cijelo vrijeme).

Kako pjevaju u “Time to Pretend”, oni su tu da se zabavljaju, zarade pare, love komade, odnosno da uživaju u životu dok su još mladi (“I‘m Feelin rough I’m Feelin raw I’m in the prime of my life/Let’s make some music make some money find some models for wives/I’ll move to Paris, shoot some heroin and fuck with the stars/You man the island and the cocaine and the elegant cars“). Opake su ih to droge spržile kada su napravili ovakvo pravo malo remek djelo u vidu albuma “Oracular Spectacular”.

Još jednom ponavljam, pazite na ovaj bend, mogli bi postati veliki, jako veliki…