Neobični live album osamdesetogodišnjeg mladića

“Can’t Forget: A Souvenir of the Grand Tour” je čak četvrti album koji dokumentira nastupe Leonarda Cohena koje je održao nakon povratka nastupima uživo u 2008. godini.

Pridodajmo tome i dva studijska albuma i dolazimo do brojke od šest albuma u isto toliko godina, što je za današnje standardne vrlo obilna produkcija za svakog, a kamoli za glazbenika u zlatnoj dobi.Nesumnjivo da je ta količina produkcije, kao uostalom i spomenuti povratak na pozornicu u 2008., velikim dijelom motiviran financijskim problemima u koje ga je bacio bivši menadžer, no, ako ste mislili otpisati “Can’t Forget” kao običan live album namijenjen tek dodatnom popravljanju stanja bankovna računa, prevarili biste se. Kao prvo, ovo je sve samo ne običan live album.Od deset pjesama na njemu, pet ih uopće nije snimljeno na koncertima, već na tonskim probama o kojima su kružile priče kako su jednako zanimljive kao i Cohenovi nastupi. Na tim pjesmama dakle nema publike, a i na onima snimljenim na samim koncertima, publika je vrlo diskretno pozicionirana u miksu. Gotovo polovica pjesama ima svoju premijeru na ovom albumu, dvije obrade i dva Cohenova prije neobjavljena originala (ne računajući “Stages” sastavljenu od Cohenova duhovitog monologa i kraćeg dijela “Tower of Song”). One preostale otprije poznate Cohenove skladbe dobile su nadahnuta nova čitanja.Opuštena i prostrana, gotovo flegmatična (na dobar način) verzija “Field Commander Cohen” na stih “Working for the Yankee” se preobrati u stari calypso “Rum and Coca-Cola” iz kojeg je taj stih originalno preuzet. U duetu s onozemaljskim, anđeoskim glasovima sestara Webb, poetična “Joan of Arc” postaje jedna od onih pjesama koje nadilaze svoj prostor, vrijeme, pa čak i autora. Klizeći MOR pop “I Can’t Forget” je dobio ukusni country štih zahvaljujući slide gitari Mitcha Watkinsa i Hammondu Neila Larsena.

U obilnu dozu Hammond orgulja su namočene i dvije nove Cohenove pjesme, obje u sličnom, bluzerskom ruhu. “Never Gave Nobody Trouble” sadrži jednostavne, no vrlo efektne stihove koje Cohen izgovara ekstra dubokim, hrapavim glasom. U njima kaže da se uvijek držao politike igranja po pravilima i gledanja svojih poslova, no preko nekih nepravdi jednostavno ne može prijeći. Cohenova protestna pjesma.

“Got a Little Secret“, druga nova pjesma, je također sličnog zvuka i sličnih jednostavnih, svima razumljivih stihova, no majstorski efektno posloženih. Stihovi su ovaj put samoironični i mahom se tiču Leonardovih godina (“I would, I’d like to hold you baby / But my arms are old and weak / I was listenin’ to your story / But I guess I fell asleep“).

Jedna od dvije obrade je “La Manic“, pjesma svestranog kanadskog šansonijera Georgesa Dora, koju je Cohen na francuskom otpjevao nimalo slučajnom u Dorovom rodnom Quebecu. Druga je “Choices“, izvedena u čast slavnog country pjevača Georgea Jonesa, preminulog te 2013. godine, kome je ta pjesma bila najveći hit kasnije faze karijere.

Završni broj je spomenuti “Stages“, u kojem Cohen prvo drži tipični stand-up monolog na temu kako se privlačnost prema suprotnom spolu mijenja u odnosu na godine, što naravno izaziva salve smijeha u publici, da bi se onda uključili u “Tower of Song”. Čujemo samo dvije strofe te pjesme prije nego ona ode u fade-out. Možda ostane žal što pjesmu nismo čuli do kraja, no takav kraj efektno ostavlja dojam da je “Can’t Forget: A Souvenir of the Grand Tour” samo jedan mali zgodni prozorčić u Cohenov svijet. Jedna kratka epizoda u sagi koja se nastavlja.

S 80 godina (na omotu albuma ga vidimo kako proslavlja svoj 80. rođendan uz kavu i jedinu cigaretu koju si je taj dan priuštio, dok iza njega stoji natpis Thank you for not smoking) Cohen djeluje u odličnoj formi, netaknute britkosti i duhovitosti kojima njegova poslovična staloženost sada savršeno pristaje. Godinama baš usprkos, Cohen je na vrhuncu svoje izvođačke snage i čini se da se nema namjeru uskoro zaustavljati.