Nema važnijih novosti iz Nazaretha

    1807

    Nazareth

    The Newz

    Datum izdanja: 31.03.2008.

    Izdavač: Edel / Menart

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Goin’ Loco
    2. Day At The Beach
    3. Liar
    4. See Me
    5. Enough Love
    6. Warning
    7. Mean Streets
    8. Road Trip
    9. Gloria
    10. Keep On Travellin’
    11. Loggin’ On
    12. The Gathering
    13. Dying Breed

    Deset je godina prošlo od posljednjeg albuma (“Boogaloo”) jednog od najvećih britanskih (škotskih svakako) bendova, a još četiri puta toliko otkako postoji. Četiri desetljeća postojanja Nazareth je tako obilježio, uz ostalo, i novim studijskim ostvarenjem, koje je, ako sam dobro zbrojio, 21. tog karaktera.

    Koje, po meni, ne bi trebalo previše obradovati njegove obožavatelje iz najboljeg mu perioda, sedamdesetih godina, kada je bio vrlo konkurentan tadašnjim hard rock velikanima. Osamdesete i devedesete su donijele nova kretanja u hard rocku, koja Nazareth nije ‘prihvatio’ u potpunosti, pa se nekako više okrenuo prema AOR-u, radio ili arena rocku, a neki su čak govorili hair i(li) sweet metalu.

    A “The Newz” je upravo, barem po meni, više ‘kopija’ drugog ili trećeg, zadnje spomenutog dijela karijere ovog benda. Dakle, puno ‘prijateljskija’, iliti ‘radio-friendly’ muzika s masom hitoidnog potencijala. Po meni, upitnog potencijala.

    Čak bih rekao da u njoj ima dosta, pa i previše Aerosmithovske harderske ‘ljigavosti’, predvidljivosti, nekonkretnosti, jednoličnosti i samodopadnosti. Istina da ima i nekoliko ozbiljnijih, strukturalnijih, osmišljenijih naslova, no oni su inferiorniji u odnosu na one s gornjim karakteristikama.

    Muziku podržava

    Ipak, ima i nekih zanimljivosti, poput onih u pjesmama “Road Trip” ili “Keep on Travellin’” (naročito), s koncepcijom i riffovima strašno nalik na AC/DC. S njima, kao i cjelokupnijim gitarističkim varijacijama na temu Deep Purple ili Led Zeppelin, te pjesme dobivaju puniji smisao i snagu kakva se od Nazaretha očekuje.

    Jer, “Dream On” i “Love Hurt” tek su najpoznatije, ne i najbolje Nazarethove pjesme, jer, imao je taj bend u svojoj karijeri itekakvih ‘pržiona’. Možda bi u tu kategoriju mogli svrstati srednjeritmičnu ali dosta agresivnu pjesmu “Liar”, s direktnijim distorziranijim riffovima, no ipak je malo previše slabih, neinventivnih pjesama (“Day at the Beach“, “Warning“, “Mean Streets“, “Loggin’ On” pogotovo), što kvari cjelokupan dojam.

    Pjesma koje, bez obzira što se upravo to s njima vjerojatno željelo postići, teško da će se probiti na iole ozbiljnije Top ljestvice. “Enough Love” i “Gloria” prepoznatljive su ‘nazarethovske’ balade, od kojih me malo više, zbog izvornijeg, unikatnog Danovog pjevanja i lijepo posloženih gitara, pogotovo u drugom, žešćem dijelu, zabavila ova posljednja.

    Pjevanje je istaknutije u još jednoj mid-tempo pjesmi, “See Me“, s djelićem country/folk ugođaja, kao i u funkyem ‘natopljenoj’ “Goin’ Loco“.

    Nešto je drukčija i finalna, trinaest minutna “Dying Breed“, koja je u prvoj trećini baladnog sadržaja, zatim u drugoj ‘šuti’ (zašto !?), pa u posljednjem dijelu kombinira laganije i brže gitare, te njemačko/engleske naratorsko-pjevačke dijelove.

    Inače, mada je još uvijek u formi, očito je da se i Dan McCafferty prilagodio sveukupnoj, tečnijoj, koncepciji materijala, ali, Bože moj, čovjek ima i određeni broj godina, koje mu više baš i ne dozvoljavaju ‘hrapanja’ kakvih je bilo prije 20 ili 30. Rekli bi, i glasnice imaju svoj vijek trajanja.

    No sve u svemu, njegov angažman možemo smatrati zadovoljavajućim, pa čak i više od toga. Da su gitare (Jimmy Murrison) možda i mogle, čak i trebale biti konkretnije i uvjerljivije, vjerujem da se može zaključiti iz do sada iznesenog. Zanimljivo je da su ritam-sekcije, koje su, onako, više-manje klasična, ne premaštovite i nekako prestandardne, ‘pokrili’ otac i sin.

    Naime, bubnjeve svira Lee Agnew, sin basista Petea, uz Dana, jedini preostali ‘originalni’ član beda, koji je u Nazarethu od početaka. Lee je inače, zamijenio trećeg ‘originalca’, prije devet godina preminulog Darrella Sweeta.

    No kako je “The Newz” prvo ostvarenje nakon deset godina, što je istaknuto u uvodu, Leeu je ovo prvi album s Nazarethom, a Nazarethu prvi bez Darrella. Ti podatci su tek eto, da se podsjeti na odlazak još jedne rock legende, za što vjerujem mnogi znaju i više je, onako, informativnog karaktera.

    Jer da je Sweet još tu, sa svojom ekipom, možda bi novosti iz Nazaretha bile pozitivnije naravi. Ili možda i ne bi. Tko to zna?

    Muziku podržava