Nema straha, dok je ratova bit će i Sabatona

    817

    Sabaton

    The Last Stand

    Datum izdanja: 19.08.2016.

    Izdavač: Nuclear Blast

    Žanr: Heavy Metal, Power Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Sparta
    2. Last Dying Breath
    3. Blood of Bannockburn
    4. Diary Of An Unknown Soldier
    5. The Lost Battalion
    6. Rorke’s Drift
    7. The Last Stand
    8. Hill 3234
    9. Shiroyama
    10. Winged Hussars
    11. The Last Battle

    Sabaton sve više i više postaje reciklažni bend i to teško da itko tko ga poznaje od početaka njegova rada može negirati.

    Ne mogu reći da u njegovu slučaju nešto takvo nisam očekivao, no da će postajati toliko sličan samome sebi, toliko da ta sličnost skoro pa postaje bezličnost, to baš i ne. Drugim riječima, reciklaža koja se događa ovom bendu sa svakim je albumom sve očitija, ‘prostim’ okom sve vidljivija, i na “The Last Stand“, figurativno rečeno, premorenost stalnim ratovanjem uzela je svoj danak.Iako svaki album ima svoje ratne priče, u toj svojoj dosljednosti praćenja ratne tematike, koja je, na žalost, neiscrpna, Sabaton je naišao na veliki problem – postao je i predosljedan. Kada su tijekom procesa najavljivanja albuma isticali kako je “The Last Stand” svojevrsni logički nasljednik prethodnog izdanja “Heroes“, bili su jebeno u pravu. Praktički možemo napraviti copy/paste osnovnih karakeristika albuma “Heroes” u opisu “The Last Stand”. I ovdje se Sabaton više zaigrao s power no heavy metalom, uobičajeno izraženim kroz himnične, lakojurišno-trijumfalno borbene ritmove, epske melodije, melodramatičnu atmosferu, bučan zvuk i midi-grandioznu produkciju.

    Nešto tu ima i naturalnih folk umetaka, i sve bi to bilo donekle u redu da nema milijardama puta prožvakanih gitarskih riffova i solaža, čak i dijelova gdje se gitare općenito slabije osjete, tipiziranih, neinventivnih bubnjeva, jedva probavljivih zborskih pjevanja, te sintetičkih klavijatura čija se očekivana i nužna nota decentnosti izgubi upravo u neprirodnosti, čak i u orkestracijama sklonijim sekvencama. Joakimovi vokali imaju uobičajeni žar, ambicioznost, snažnu, izraženu zapovjednu moć no katkad se stekne dojam kao da, više nego ikada ranije, sami sebe ‘guše’. Pojednostavljeno, svi bi se skupa (pa i mi) morali malo odmoriti jer je više nego očito da su neprekidne turneje i novi album svake druge godine puno previše.

    Muziku podržava

    Čak niti konceptualna zamisao nije pomogla da materijal u cjelini bude zanimljiviji, konstruktivniji, kompetentniji, kompleksniji, i u konačnici – konkretniji. Iako, priča nije baš tipičnog konceptualnog karaktera, nije bazirana na isključivo jednom događaju sa svim pratećim okolnostima, ali opisivanje presudnih ‘obrambenih’ bitaka protiv višestruko jačih napadača nešto je što je svim pjesmama zajednički nazivnik, pa eto, sve to skupa je povezano na neki način pa tako možemo reći da ima i neke konceptualne karakteristike. Možda ne bi bilo loše da su, kao naš skoro pa ‘kućni bend’, uglazbili i koju od herojskih bitaka Domovinskog rata, jer se za tako nešto itekako može pronaći materijala. Ajde, bit će možda neki drugi puta.

    Jedna od najpoznatijih ‘obrambenih’ bitaka, ona u kojoj se 480. godine prije Krista oko 300 Spartanaca hrabro suprotstavilo najezdi tisuća Perzijanaca opisana je u pjesmi “Sparta“. Numera je to (prepuna) dramatike, borbenih ritmova, ‘jahaćih’ melodija, čak i nešto složenije strukture uz izmjene sporijeg, srednjeg i bržeg tempa s grubljim pratećim vokalima kao reprezentima agresivnih i, nesumnjivo, beskompromisnih okršaja. Zlokobni bubanj i tematici pripadajuće gajde otvaraju stvar “Blood of Bannockburn“, baziranu na bitci za škotsku neovisnost iz 1314. godine, koja se nakon zanimljivog uvoda transformira u relativno nezanimljiv power heavy pop metal pjesmuljak iz čije ispodprosječnosti iskače tek kraća frakcija koja uključuje Hammond solo.

    “The Lost Batallion” izraženim epskim nabojem sažetim u zgusnutom srednjem tempu pjeva o bitci Amerikanaca i Nijemaca u šumama Argonnesa u Francuskoj s početka listopada 1918. i u ‘pomoć’ priziva “Carolus Rex” ideje, a “Winged Hussars” (pohod Otomanskog carstva na Beč 1683.) još je jedna stvar sabijenog srednjeg tempa u kojoj se može prepoznati određene sličnosti s “The Art of War”. “Hill 3234” je slatkasto-poskočni power-pop-metal baziran na štoriji o bitci na istoimenog brdu na granici Afganistana i Pakistana, gdje se početkom siječnja 1988. godine sučelilo 39 sovjetskih vojnika i preko 200 afganistanskih mudžahedina.

    Sličnih sladunjavih ritmova s nešto korektnijim, ali i preglatkim gitarama, kontinuirano plutajućom klavijaturističkom podlogom i značajnim obujmom syntheva je i pjesma “Shiroyama“, kojom se potegnulo i do Japana, točnije do 1877. godine i bitke u kojoj su se samuraji hrabro suprotstavili vojsci japanske imperije i na kraju svi izginuli. Filmofili će znati da je na tu temu 2003. godine snimljen povijesni spektakl naziva “Posljednji samuraj”. Najviše poletno-lepršajuće-šljokičastih ritmova, po uvodnoj zvonjavi, sa sobom donosi pjesma “The Last Stand“, inspirirana bitkom kod dvorca Itter u austrijskom Tirolu, gdje su se krajem 2. svjetskog rata, točnije 5. svibnja 1945. godine, sučelili Nijemci na jednoj, te inferiornije američke, francuske i austrijske snage na drugoj strani.

    Sve je te, a i još neke, ovdje nenavedene priče/pjesme, Sabaton sažeo u kratkih (skoro) 37 minuta u kojima će njegova, sve mlađahnija publika, nedvojbeno skromnijih glazbenih prohtjeva, sigurno pronaći puno razloga da kaže kako je ovo još jedan genijalan album benda, kojem znamo tepati da je ‘nasljednik Iron Maidena’. No da ne idemo u širinu i ne skrećemo s teme, recimo samo da su za tako nešto ipak, da ne budemo neobzirni, previše monodimenzionalni. Iako, ono zbog čega se Sabaton uspoređuje s najvećim metal bendom su njegovi koncerti na kojima sve pršti od energije, kompetencije, privlačne glazbe i sveobuhvatne pozitive i tu bi se uistinu mogle i mogu se povući određene paralele.

    S druge strane, studijski su albumi ‘drugi par cipela’. Tu se navedenog, i još koječega drugog, sa svakim novim izdanjem (izuzev “Carolus Rex”) može pronaći u sve manjem obimu, izuzmemo li solidnu glazbenu podlogu i kakvu-takvu tekstualnu svrsishodnost. Toga što smo upravo naveli vjerojatno su itekako svjesni u bendu, pa su slabije studijske komponente i ovoga puta donekle ‘amortizirali’ limitiranim izdanjem koji fanovima nudi snimku koncerta iz Nantesa. Gdje će dobiti upravo ono što traže; bombastične power metal himne i skoro dva uzglazbljena školska sata predavanja na temu ‘vojne povijesti’.

    Muziku podržava
    Stisni