Nema nekih pozitivnih pomaka kod Death Cab For Cutie

Posljednih godina ekipa pod imenom Death Cab For Cutie stagnira, a neki bi upotrijebili i neki pogrdniji izraz jer bend jednostavno ne pruža istu dozu zadovoljstva kao prije desetak i više godina.

Spomenuti zamor materijala se osjećao i na prošlim albumima, a na novom, osmom, albumu “Kintsugi” nema nekih pretjeranih pozitivnih pomaka. Štoviše, dogodila im se jedna poveća negativna stvar, iz benda je izašao glavni gitarist i jedan od osnivača, vrlo cijenjeni Chris Walla. Koliko će to utjecati na dalju budućnost benda, vidjet ćemo, ali za ovaj album je još dao svoj doprinos.Okvirno, Death Cab For Cutie na svojem albumu nisu pretjerano odmakli od svoje glazbene baze indie rocka, a minijaturni dodatak elektronike im daje jedan poseban štih kojim bi trebali malo jače osvajati nove teritorije. Na njihovu žalost, sve su opet pozicionirali u očekivanim gabaritima, pa na albumu ima malo momenata koje će pobuditi interes kod većeg broja ljudi.Kad bih uspoređivao Death Cab For Cutie s drugim bendovima, paralele bih najprije povukao s bendovima kao što su Coldplay i Athlete, a posegnuo bih i do imena poput Suede i Matchbox Twenty. Naravno, Death Cab For Cutie ima svoj zvuk, ali s vremena na vrijeme se lakoćom mogu pronaći usporedbe s navedenim bendovima.

Odmah u startu, nekoliko pjesama je na pola puta između Coldplaya i Athletea, posebno uvodna “No Room In Frame” i nešto mračnija “Black Sun” koja pak ima recitatorsku interpretaciju kakvu vrlo često koristi Rob Thomas (Matchbox Twenty) u svojim laganijim pjesmama.

“The Ghosts of Beverly Drive” je nešto energičnija stvar koja se malo ističe od ostatka, ali joj nedostaje malo žestine koja je ispolirana premekanom produkcijom, dok sljedeća “Little Wanderer” u svakom pogledu zvuči kao neka stvar od Suedea, s napomenom da bi Suede ovu skladbu mnogo bolje upakirao, ako su i dalje u formi kakvu su pokazali na zadnjem povratničkom albumu.

Nakon nekoliko akustičnijih stvari, dolazi nekoliko plesnijih stvari i tako se dolazi do pitanja za koga je uopće taj album u kojem je nabacano sve i svašta, a zapravo nema tu ničega, bolje rečeno ničega vrijednog što bi se moglo zadržati neko duže vrijeme kod prosječnog slušatelja.

Death Cab For Cutie su očito došli u onaj dio karijere kada nas ne bi uopće začudio i njihov definitivni raspad. Manjak inspiracije protkan kroz bezbroj prosječnih brojeva i albuma, odlazak ključnih članova benda, sve manji interes kod publike… Nekad se činilo da će biti to veliki bend, američki odgovor na britpop scenu, ali očito su ta očekivanja kod mnogih bila prenapuhana jer je Death Cab For Cutie pokazao da je samo još jedan bend, a ne ‘the band’.