Nema iznenađenja kod Adama Lamberta

Često svjedočimo rađanju zvijezda iz glazbenih natjecanja za neafirmirane glazbenike. Oni se više ili manje vrte oko popa ili pop-rocka.

Takva je situacija i s Adamom Lambertom. Nakon sudjelovanja na “American Idolu” izbacio je debitantski album “For Your Entertaiment” 2009. koji ga je polako lansirao u novu pop zvijezdu. Vokal koji doseže do pet oktava s neobičnim falsettom koji podsjeća na Freddiea Mercurya, bio je ulaznica u glazbene vode. I otada je marljivo radio tako da imamo i treći album. Utjecaji su već poznati, a to su David Bowie, Freddie Mercury, Aerosmith i Led Zeppelin. No, to je sve u pop matrici s natruhama glam rocka, elektronike i dancea. Adam je ipak pop izvođač i toga se drži, a to mu je dosad donijelo veliki uspjeh. Pomalo ekscentrična persona s jasnim i zrelim stavovima nije tek utopljena u masi, nego se pomalo izdvaja kao posebna.

Osim akcenta na vokal, tu je i ona modna komponenta. Naime, puno pažnje pridaje svom modnom i vizualnom izričaju ne bi li se tako izdvojio iz mase sličnih izvođača. Pomalo rockerski štih je pokušaj da dokaže da nije samo pop izvođač, nego da može otići korak dalje i privući pažnju na sebe.

No, kad se sve posloži, ovaj album je čista pop priča, u najboljem slučaju pop-rock, ali to funkcionira.

Vokal je svakako u prvom planu i zaista je moćan i odmah se zakačite. Same pjesme nisu bogzna koliko kvalitetne, sve je to prepuno balada u stilu “trebam te, trebaš me” i izlizanih tekstova, ali to očito kod publike prolazi.

Većina pjesama je ispjevana iz vizure mladića koji se još traži, ali nije pogubljen, nego je prilično samosvjestan. Šteta da su tekstovi ipak u konačnici klišeizirani.

Tako je uvodna “Ghost Town” jedna baladica u kojoj vokal rastura, kao i u “There I Said It” koja je na tragu The Darknessa, možda najjačom stvari s albuma. Duet s Brianom Mayom je također jedna dobra numera koja bi se mogla vrtjeti često.

Pred kraj albuma slijede samo balade i to je svakako bila pogreška jer njegov vokal bi mogao podnijeti mnogo žešće stvari kojih, nažalost, nema. Samo u pokojem refrenu dođe do vokalnog klimaksa u kojima Adam zablista. “These Boys” je vesela i razigrana stvar koja zatvara album i možda bi priča bila uvjerljivija da je bilo više ovakvih stvari.

“The Original High” je jedno pristojno pop izdanje, ali ništa više od toga. Bez velikih iznenađenja i intervencija, nego prema provjerenoj recepturi.