Nema benda do big banda

Zajedno s Jazz orkestrom HRT-a pred kraj 2011. godine Matija Dedić snimio je album živo “Family” na koncertu u studiju Bajsić.

Možda je imenom albuma želio istaknuti koliko mu je obitelj važna, ali i koliki je utjecaj obitelj na njega izvršila. Nekako se od početka njegove karijere moglo pogoditi da će se barem jedan album Dedića jr. zvati “Familija”, a ako ijedna obitelj zaslužuje album nazvan po sebi, to je family Dedić. A možda je želio naglasiti da mu je, u krugu hrvatske glazbene scene cijenjeni big band, Jazz orkestar kao obitelj.

Nije to ni toliko važno. Ovaj album uživo nosi deset kompozicija, od čega je točno polovica autorskih Matije, dok su ostali autori svjetski poznati Martino, Porter, Monk, Strayhorn te, kao gotovo svugdje, a srećom i ovdje, Ellington. Album je zamišljen tako da počne i završi s Dedićevim skladbama, “Slawenskaya” i “Last Exit”. Ukupno trajanje albuma debelo prelazi sat vremena (68 minuta), a najdulja je kompozicija autorska Dedićeva “Chekee Chicks” koja dostiže skoro 12 minuta.

Najveća prednost albuma je odlična suradnja glavnog klavirista i big banda koji ga prati, a najveće zasluge za to mogle bi se pripisati Saši Nestoroviću koji drži dečke na okupu. Kroz cijeli album proteže se okus staromodnog, prekrasnog jazza i swinga (a tu su još i Strayhornove i Ellingtonove skladbe) u interakciji s modernijim stilovima u kojima se svojevoljno izgubi Dedić. Tako u jednom trenutku odzvanja cijeli big band, a u drugom, primjerice u skladbi Theloniousa Monka “‘Round Midnight”, Dedić sam sjeda za klavirske tipke pokazujući da mu i solo varijanta paše.

Skladba koja nekako najviše oduševljava polagana je “Lush Life” Billya Strayhorna, vjernog pratitelja Dukea Ellingtona. Njome dominira puhaći dio orkestra, dok “Prelude To a Kiss“, Dukeova kompozicija malo bržeg tempa, izvedena u formaciji trija, gura Matijin klavir u prvi plan. Te pjesme neodoljivo asociraju u prvu polovicu 20. stoljeća, na borbu za crnačka prava, na vrijeme kad je jazz bio najvažnija glazba zapadnog svijeta, na američke big bandove kakvi oduševljavaju još i danas, na fantastičnu filmsku glazbu…

Početna, autorska “Slawenskaja” uvodi sve instrumente u igru, naglašavajući prije svega odnos klavira i puhaćih instrumenata (trube, saksofoni i tromboni), a u sredini pjesme i kontrabas dobije svoju solažu. Najviše ‘bigbendovski’ početak ima treća po redu, još jedna Dedićeva, “Popey Wopey“, dok takav završetak obilježava “It’s All Right With Me” Colea Portera, gdje susrećemo i gitaru Elvisa Penave koja se ubacuje u prvi plan nakon sredine kompozicije.

Ostatak album prati slične obrasce. Iako ovo jest Dedićev album, mora se priznati da bez orkestra rezultat ne bi bio toliko dobar. A rezultat jest dobar. Ovakav spoj klavirista i orkestra, koji ipak Matijinim tipkama daje glavnu riječ, ponovo podsjeća koliko ‘bigbendovski’ jazz može biti predivna stvar.