Neka bude volja Gusova

U jedne od značajnijih gitarista i glazbenih virtuoza današnje heavy metal scene zasigurno se ubraja i Atenjanin Gus G., koji je posljednjih godina svoj status dokazivao svirajući s Ozzyem Osbourneom.

Ozzy je Gusa osobno izabrao 2009. godine, a pored toga Gus je poznat i kao vođa Firewinda, te kao bivši član mnogo bendova, od Dream Evila, preko Mystic Prophecya do Arch Enemya. I dalje. 2001. godine je objavio instrumentalni album “Guitar Master”, dok je “I Am The Fire” prvi pravi solo album, u smislu da je Gus napisao cjelovite aranžmane i stihove za pjesme, odsvirao nekoliko instrumenata, te pozvao gostujuće vokale.

Novi album se razlikuje od svega što je Gus dosad uradio, dosta je različit od Firewindovih uradaka, mada ima prepoznatljivih gitarskih komponenti koje se nalaze i u Firewindovim pjesmama. “I Am The Fire” nije orijentiran previše na heavy ili power metal, već je žanrovski bliže hard rocku. Sve vrvi od melodija i energičnosti, kao i moćnih riffova, gomila gitarskih solaža, čvrstih ritam sekcija i macho pjevanja. Ovakve pjesme se zasigurno ne bi uklapale na neki od Firewindovih albuma, te više predstavljaju Gusovu eksperimentalnu fazu u pisanju.Dva instrumentala na albumu, “Vengeance i “Terrified”, ugostili su basistu Davea Effelsona (Megadeth) i Billya Sheehana (David Lee Roth), grubi su i žestoki, naslovi modernijeg hard rock usmjerenja. Kao ostali glazbenici tu su basist Marty O’Brien, bubnjari Jeff Friedl (A Perfect Circle) i Daniel Erlandsson (Arch Enemy), a klavijature i veći dio bas gitare svirao je Gus.

Od vokala se kao bolji mogu istaknuti Michael Starr (Steel Panther), Jeff Scott Soto (Trans-Siberian Orchestra), Tom S. Englund (Evergrey), te Mats Levén (Candlemass, ex-Therion). Najveći broj pjesama otpjevao je Mats Levén, koji gostuje na njih četiri, a i privremeno je bio upotpunio mjesto vokala u Firewindu na turnejama kada je Apollo napustio bend.

Uvodne dvije pjesme s Matsom, “My Will Be Done” i “Blame It On Me“, nakon nekoliko slušanja mogu spasti i u jedne od najboljih pjesama na albumu. Općenito, zbog ekspresivnog i jednog od najboljih vokala na albumu, gotovo sve pjesme u njegovoj izvedbi, uključujući “Eyes Wide Open” i “End Of The Line”, su jako dobre. Pritom je “Eyes Wide Open” nešto sporija i prosječnija u usporedbi s ostalima, a “End Of The Line” emotivna, akustična balada.

Naslovna pjesma “I Am The Fire” ugostila je američkog vokala Blakea Allisona iz benda Devour The Day, a unatoč komercijalnom prizvuku, sadrži zanimljivu melodiju i kompliciranije Gusove riffove. Jedina pjesma sa ženskim vokalom (Alexia Rodriguez), “Long Way Down”, jedan je od prosječnih uradaka nabijena komercijalnim zvukovima, ali i s lijepim, nježnim akustičnim uvodom i odvodom. Dobar prizvuk i ‘scream’ karakteriziraju “Redemption”, pjesmu koju izvodi Michael Starr, a koji se u donosu na Steel Panther lijepo prilagodio novom, malo ozbiljnijem glazbenom stilu.

Jeff Scott Soto je dojmljivo i emotivno izveo “Summer Days“, a još jedna izvedba vrijedna pažnje je sigurno Tom S. Englundova u baladi “Dreamkeeper“. Ona donosi njegovu uobičajeno moćnu vokalnu izvedbu, a koja je i u skladu sa akustičnim gitarama i osjećajnom solažom na kraju.

“I Am The Fire” zasigurno nije monoton zahvaljujući velikom broju talentiranih vokala i Gusovim vještinama, te slušateljima nudi velik postotak dobrih pjesama. Iako nije ni nalik na Gusove power izvedbe, ovaj album mu je sigurno pružio mogućnosti za glazbenu slobodu i kreativnost. A konačan rezultat njegovog solo rada je jako dobar, i njegovim fanovima bi se doista moglo svidjeti ono što se događa u njegovoj glavi dok nije zaokupljen drugim bendovima.