Neinspirirani povratak talijanskog virtuoza šansone

Iako me zbilja zanima da li postoji rodbinska veza između Paolo i Nicole Contea, taj podatak nažalost nisam uspio provjeriti zbog šture količine materijala na engleskom jeziku koje sam uspio naći o Paolu. No bilo kako bilo, čovjek kojeg po važnosti koju ima za talijansku glazbenu kulturu možemo mjeriti s našim Arsenom Dedićem se vratio s novim albumom nakon 7 godina i itekako nam ima što za reći!

Sami album otvara naslovna pjesma albuma “Elegia“. Pjesma je prilično sjetnog zvuka i njenoj sjetnosti doprinosi Paolov polu-promukao glas, koji uz piano i bubanj gradi ovu pjesmu. Iako je prilično minimalistički orijentirana u vidu instrumenata, pjesma itekako ima svoju težinu koju joj naravno daje Paolovo iskustvo u skladanju glazbe. Sljedeća pjesma znakovitog imena “Sandwich Man” nas vodi na imaginarno putovanje talijaskim pjacama. Prisustvo večeg broja instrumenata poput trube i violine priodaje na melodičkom bogatstvu pjesme koja me na refrenu podsjeća na talijansko-američke filmove jer Paolo Conte poput pravog Talijana svojim naglaskom daje pjesmi ugođaj koji najeminentniji u takvim filmovima. Također, ovu pjesmu krasi izrazita razigranost što u slučaju da takvu melodiju prati ovakav velikan izuzetno zanimljivo.

“Frisco” je melodično gledajući, prilično tužna pjesma. Conteov glas dodatno pojačava njezinu tugu, a sami instrumenti zvuče kao da plaču, tako da jedini vedri instrument u pjesmi je piano koji svojim razigranim melodijama spašava pjesmu od etikete totalne depresije. “Chissa” je još jedna tužna pjesma na albumu, što me dovodi do mišljenja da je ‘ovaj’ Conte već prilično ostario i da možda više nema volje pisati vedrije pjesme tako da je i ova pjesma napisana u molu. Conteov vokal u pjesmi samo pojačava tužni intezitet pjesme, dok on svojim nabrajanjem u pjesmi još više sve to pojačava.

“Il Regno Del Tango” je još jedna od pjesama koje zvuče prilično tužno zbog mola, no Conteov vokal u ovoj pjesmi ne zvuči tužno nego ponosno što spašava stvar. Još jedna stvar dodaje na ‘vedrini’ pjesme, a to je harmonika čija razigranost draži, no nažalost čitava pjesma mi zbog utiska od prijašnjih pjesama ostavlja prilično turoban utisak tako da sam svoj spas našao u pjesmi “La Nostalgia Del Mocambo“. Ili sam barem tako mislio. Naime, iako pjesma počinje izrazito veselo sa svim elementima tako drage nam latin glazbe, ubrzo se pretvori u elegiju tužnih tonova i taman kad sam pomislio da će se nastaviti u istom tonu, dinamika i tempo pjesme se podignu, no ubrzo se ponovo spuste. Na svu sreću, nedugo zatim u zadnjem dijelu pjesme Conte ubacuje malo živosti u skladbu i na vrijeme spašava stvar. Jedna od ljepših pjesama na ovom albumu je “India“, koja nema glazbene povezanosti sa samom Indijom i njenom glazbenom kulturom, nego se bazira na tipičnom Conte zvuku i priča o Conteovim sjećanjima tu zemlju. Iako počinje prilično tužno, pri sredini pjesme počinje njeno buđenje čiji me ton prilično podsjeća na skladbe Balaševića.

I sad se vi sigurno pitate zašto sam ovako brzo završio s recenzijom kad obično napišem cijelu hrpu teksta. Razlog tome je pretjerana sjeta na albumu koju je moguće osjetiti čak i na vedrijim pjesmama, a i ukupna minutaža albuma iznosti svega 42min. Možda je razlog tome što Conte stari i nema više inspiracije za pisanje pjesama, opet, možda je čovjek želio napraviti ovakav album.