Nedovršen

Konceptni albumi glazbeni su ekvivalent knjiga ili filmova, tekuće priče koje imaju zajedničku vezu između pjesama. Dok je ogromna većina albuma nepovezana i pjesme mogu biti u manje-više bilo kakvom redoslijedu, konceptni se baziraju na tom tijeku.

The Roots nisu išli daleko od originalne priče, no udaljili su se od koncepta klasika: The Moody Blues, The Who, kasnije Hüsker Dü i još kasnije Green Day i Fucked Up osnivali su albume na životima pojedinaca. Velika razlika je što “undun” taj život opisuje retrospektivno, od kraja prema početku.

Protagonist albuma je Redford Stevens, a priča je prožvakana već tisuću puta, naročito u modernoj afroameričkoj umjetnosti koja se temelji na mladim crncima u paklu geta i sve što to uključuje. Kako to često ispada, Redford je izlaz iz očaja našao u priključenju bandi.

“undun” ne ide previše u detalje i nije striktno kronološki određen, iako neke pjesme imaju svoju jasnu ulogu: prva “Dun” počinje s ‘ravnom crtom’ medicinskih uređaja i sugerira nepostojeći puls koji (budući da album ide unazad) postaje sve jači dok pjesma ne završi vriskom.

Poneke pjesme imaju teme kojima se simbolički objašnjava Redfordovo stanje i budući da se sve odvija u njegovoj glavi radi se o njegovom dnevniku. “Sleep” to govori kroz metaforu sna i objašnjava što ga je dovelo do kraja, od kriminala do društva koje ga tjera na sve više – “Well, in the world of night terrors it’s hard to dream, they hollerin’ cash rules everything” aludirajući na Wu-Tang Clan.

Album se ne libi aluzija na društvo (i Društvo) koje ga je učinilo takvim, no “undun” je prvenstveno egzistencijalno tjeskoban tijek svijesti i baraža samokritike. Teme su više osobne nego općenite i The Roots su uspjeli izbjeći zamku angažiranog hip-hopa koja prečesto postaje defaultna tema repera koji nam iz svojih zlatnih palača opločenih kokainom i safirima žele reći kako se zapravo živi u getu.

Ima li išta o životu mladog Afroamerikanca (smijemo reći crnca?) iz lošeg kvarta što nismo čuli u zadnjih 40 godina, od Gil Scott-Herona do gangsta repa? “undun” nije ništa pretjerano novo i svježe, ali je dobro odrađeno i donekle odmjereno.

Unatoč tradicionalno odličnoj instrumentalnoj potpori, velik dio glazbe pouzdaje se u sintetičke beatove i ponešto sempliranja, iako se tu nađu i funky gitare među šampanjcem i bogatstvom u “Kool On” ili klavirska pratnja na “One Time“, vjerojatno jedinoj pjesmi o teškom životu u bandi i moralnim problemima dilanja droge koja uključuje reference na Comic Con i Hamurabijev zakonik u istom stihu.

Priču završavaju četiri instrumentalne stvari, jedna od njih od Sufjan Stevensa prema kojem je naš protagonist i dobio prezime. Iako isprva ne dodaju mnogo više od podizanja albuma na 38 minuta, pjesme idu iz violinsko-klavirskog spokoja u borbu instrumenata u kojoj dominira Rootsov bubnjar i frontman Questlove (umjetnik nekada poznat kao ?uestlove). Vrtlog i kaos kao Redfordov život u minutu i četiri sekunde.

Gosti na albumu rade odličan posao u klepanju stihova, no završni rezultat nije dovoljno slušljiv, pitak i lagan za album čije pjesme bih samo ponekad poslušao. Prvo zato što je šteta ignorirati priču, a drugo jer je mračan i tjeskoban, no niti jedna pjesma ne pruža onaj udarac koji bi ilustrirao tu težinu.

“undun” je dugačak tamni tunel strave u zabavnom parku. Očekujete negdje kostur, duha ili bar jednog od onih jezivih klaunova, ali kada se do kraja vožnje ništa od toga ne pojavi mislite da ste mogli dobiti i više za cijenu ulaznice. Odlična ideja i čvrsta realizacija koja slabi na pojedinačnim pjesmama.